Page 199 - Meša Selimović - Derviš i smrt

Ušao sam u mešcemu. Nije bilo nikoga, kao ni onda kad sam dolazio zbog brata. Ista je i ona
teška tišina, što pocne da zuji u ušima, kao tihi pisak. Isto je i nespokojstvo zbog nevidljivih
ljudskih sjena što se kriju po zakucima. Samo je zagušljivosti nestalo, kroz razbijene prozore i
izvaljena vrata vjetar je jurio slobodno.
U kadijinoj sobi cuo se poluglasan razgovor, neko je bio kod njega.

Stupio sam u opustošenu sudnicu, i zastao u praznom okviru vrata, uzbudjen: kadija je lezao
na podu, mrtav.
Niko mi nije rekao, ali sam znao da je mrtav. Znao sam i prije nego što sam došao ovamo.
Znao sam i dok sam cekao pod strehom stare mahalske dzamije. Zbog ovoga sam i otišao na
kraj kasabe, da bi se desilo bez mene.
Nekoliko ljudi stajalo je nasred sobe. Gledali su saucesno: ne znam da li sam i ja spadao u
krug koji zali.
Prešao sam preko sobe i zastao nad mrtvacem. Sagnuo sam se i odgurnuo dzube kojim mu je
pokrivena glava.
Lice mu je zuto, kao i uvijek, samo je celo modro i okrvavljeno. Kapci su, zacudo, spušteni i
nikakva izraza nema, skriven je pred svakim, kao i u zivotu.

- Jadnice - pomislio sam, ne osjecajuci ni mrznju ni likovanje - ucinio si mi mnogo zla. Neka
ti Bog oprosti, ako hoce.

Smrt ga je odijelila od mene, ni ruzno sjeeanje ga više ne zadrzava, ali to je sve što sam
mogao da pomislim. Ne zalim, ne pamtim, ne praštam. Nema ga, to je sve.
Nisam htio da ga poljubim, za oproštaj, po obicaju. Bilo bi to suvišno licemjerje: ovi ljudi
znaju šta mi je ucinio.
Proucio sam molitvu za mrtve, toliko mogu. Tada sam cuo korake i okrenuo se. Kadijina zena
je prilazila mrtvacu.
Odmaknuo sam se, da joj napravim mjesta, bez pakosti, bez znatizelje cak. Mrzio sam ga dok
je bio ziv, i bilo bi mi cudno da ga je neko zalio. Ali je nekako mucno što ce ga i njegova zena
ozaliti, lazuci, reda radi, da zadovolji lijepe obicaje.

Otkrila se, ne osvrcuci se na nas, i kleknula nad mejtom. Gledala ga je dugo, bez pokreta, bez
uzdaha, bez rijeci, pa se sagla i poljubila ga u rame i u celo. Pazljivo mu obrisavši lice
svilenom mahramom, zadrzala je ruku na njegovom zutom obrazu. Prsti su joj drhtali.
Zar ga je zaista zalila? Ocekivao sam stav zalosti, duboku pogruzenost, cak i plac, ali nikako
drhtave prste na mrtvacevu licu. Porazila me i njeznost s kojom mu je otirala krv, kao djetetu,
meko, da ga ne povrijedi, da ga ne zaboli.
Prišao sam joj kad je ustala.

- Hoceš li da se odmah prenese kuci?

Okrenula je glavu prema meni tako naglo, kao da sam je udario. Tek docnije sam se sjetio da
su joj oci bile podvucene surmom i pune suza. Je li joj bilo lakše kad je cula nego kad je
vidjela? Ali tada na to nisam obratio paznju, jer me zacudio pogled kojim me odgurnula,
opekla, probola, pogled smrtnog neprijatelja.
Zbunila me i ta prijetnja i ta neocekivana tuga. Mozda nije bilo tako gluho u onoj pustoj kuci,
mozda ce tek sada biti. Ne znajuci zašto, nemajuci nikakva stvarnog razloga, pozalio sam i
nju i sebe. Osjecao sam se prazan i usamljen, kao i ona. Mozda zbog umora što je pao po
meni, kao sumrak.