Page 198 - Meša Selimović - Derviš i smrt

Prepoznao sam muselima i njegove momke.
Prepoznao je i on mene i zaustavio konja, gledajuci me iznenadjeno i zlurado.
Uplašio sam se u prvi mah, zbog nenadanosti susreta i zbog osamljenog mjesta. Niko mi ne bi
mogao pomoci, niko cak ne bi ni vidio kad bi mi se nešto desilo. A danas je dan zlih djela.
Sigurno se i on ne malo zacudio, vidjevši me na ovom mjestu gdje me nije mogao ni u snu
ocekivati. Je li mislio da sam mu kob, ili nahajkana divljac? Bio sam izazovna meta, razapet
na bijeloj površini dzamijskog zida.

Zacudo, strah me brzo minuo. Gledao sam u njega, ravno, uspravljen odbojnošcu. Sve sam
znao, svega sam se sjetio, kao da je bilo cas ranije. Nisam se ni sjetio: bilo je spremno u meni,
kao nagonska prepreka, kao odvratnost o kojoj se ne razmišlja. I u njegova cetiri pratioca sam
gledao, oni su me napali u uskom tekijskom sokaku, onda, kad je sve pocelo. Ne znam šta bih
sve ucinio da su pošli na mene, kao nekad, ali me nije uplašilo toliko ociju, okrenutih u mene,
kao kubure. Spasonosna mrznja me okrijepila, kao vino.
Da se muselim odlucio, za cas bih bio njegov kurban. I da je znao kako ce pozaliti ovu
propuštenu priliku.

- Još cemo se vidjeti, dervišu.

Mislio sam: daj Boze, a nisam ništa rekao. Ne bih mogao izgovoriti ništa drugo osim oporu
rijec, a onda ne bih više vidio ni njega ni ikoga drugog.
Okrenuli su konje i odjurili pored dzamije.
Bjezali su iz kasabe!
Da sam imao vremena, izašao bih na drum i gledao za muselimom, proklinjuci, i uzivajuci u
casu koji ce nas opet sastaviti. Ali nisam imao ni trena za gubljenje, isteklo je moje cekanje.
Muselim bjezi. Onda se desilo. Nisam uzalud bacio sjeme.
Nestalo je stida, nelagodnosti, kajanja. Nemam zašto da se stidim i kajem, mogu da se
ponosim, mogu da se radujem što nisam na strani zla. Bog je presudio, narod je izvršio: moja
mrznja nije samo moja. Nisam sam, nisam u sumnji, bodar sam, kao svaki dobar vjernik, koji
zna da je na bozijoj strani.
Pozurio sam u kasabu, susrecuci se s rijetkim prolaznicima, cudno zbunjenim, kao slucajno
zaostalim poslije lude guzve što je zapalila ove sokake.

Na caršiji nije bilo nikoga. Ni pred mešcemom. Vrata su izvaljena, prozori porazbijani, uza
zidove razbacane hartije.
Cuceci, Ali-hodza je skupljao deftere, spise, odluke, bezbrojne zapise, što su se gomilali kao
svjedocanstva o grijesima i surovosti. Ljudi zapisuju sve što urade. Ili ne misle da su surovi?
Sagnuo sam se i poceo da prebirem. Ovdje je zabiljezen i zlocin koji me se najviše tice.
- Šta to trazis?
- Da vidim šta su napisali o mome bratu.
- Zašto? Da bi imao opravdanje za mrznju. Sve cu ovo spaliti. Vi ste kurjaci, kopali biste po
ovom dubretu da nadjete razloga za nove zlocine.
- Ako hoceš da uvrijediš, to je lako. Treba samo biti bezobziran.
- Ne vrijedjam. Govorim neprijatnosti. Zato što mi je muka.
- Zbog cega?
- Smiluj se, prodi. Od ljudi mi je muka. Ostavi me na miru.

Ostavio sam ga na miru, to je najpametnije. Zašticen ludošcu, jaci je od svih nas.