Page 197 - Meša Selimović - Derviš i smrt

Djeca se igraju, a dolje, u caršiji, njihovi ocevi ruzno bjesne.
Pogledam: kasaba u dolini, tiha i neuzbudjena. Ljudi prolaze sokacima, sitni, neuzurbani,
bezazleni. Lice na ovu djecu, ovako iz daljine, s visine. A nisu djeca. Nikad im nisam vidio
tako izbezumljena lica, ni tako surove oci, nisam mogao da ih prepoznam, zbog krvavih
bionjaca i iskezenih zuba, kao što se maškare o Bozuku unakaze. Ovo je njihov strašni
blagdan.
Necu da mislim o njima, necu da mislim ni o cemu, vrijeme tece, vrijeme svršava sve, bez
mene. Ne mogu ga ni zaustaviti ni pozuriti.
Vrijeme kaplje, kao ova kiša, kap po kap.
Sklonio sam se pod strehu trošne mahalske dzamije, uza zid.
I djeca su se razbjezala.

Stari hodza, bijele brade, pognut nad štapom u drhtavoj ruci, nestvaran u ovoj tišini, polako je
išao prema dzamiji, sam, bez ijednog vjernika. Oni su dole, u kasabi, a njega se to nije ticalo.
Njegova strast vidi vaznije stvari. Pred dzamijomje proucio ezan: uzaludan, jedva cujan doziv
nekome koga nema.
To je podne.
Od ranog jutra sam na nogama. Osjetio sam umor, kao da me pritisnulo to izmjereno vrijeme.
Oslonjen ledjima o zid dzamije, gledam pred sobom sve gušce rojte kiše, što me odvaja od
svijeta, i slušam nejaki mrmor hodzine molitve. Glas je zagrobni, beznadno tuzan, potpuno
usamljen, i gore je što ga cujem, jer govori i o mojoj usamljenosti. Ne mogu mu pomoci,
zidom odvojen od njega, ni on meni.

Sam. Sam. Sam.
Sam, kao pod krivicom.

Ali, zašto bih ja bio kriv? Zar sam mogao nešto uciniti? Niko ih jutros nije mogao zaustaviti.
Došlo je njihovo vrijeme namijenjeno zlu, kao mjeseceva mijena, jace od moje, jace i od
njihove volje.
Mogao sam ih odvracati ili nagovarati, svejedno bi bilo.
Što se dole dešava? Ili se vec desilo? Ne znam, ne tice me se. Bura je poznjevena, jer je vjetar
sijan.
Zar je moralo išta da se desi? Sigurno se vec sve smirilo, razišli su se kucama, postidjeni i
nezadovoljni, zenama ce pokloniti ono bijesa i zuci što im je preostalo, i ja bez ikakve potrebe
pokušavam da se odvojim, uzalud vezuci rastresenu paznju uz jesen, gola stabla šljiva,
kamene vrhove brda, skori snijeg, uzalud, jer je moja misao dole, u kasabi. Mozda se nije
desilo ništa, i ono što sam ucinio ostalo je bez posljedica.

Ali ako sam i osjecao tjeskobu, mozda i stid, što sam ubijenog mladica pokazao razjarenim
ljudima, nisam se mirio s mogucnošcu da se nije desilo ništa. Zelio sam da se desi, i pristajao
da pred Bogom primim svoj dio krivice.
Ova nedoumica je mucna, ali mi pricinjava i zadovoljstvo: savjest mi je ziva, cak kad su i oni
u pitanju.
Derviš je surov kao kobac i osjetljiv kao usidjelica. To je rekao Hasan, jednom, rugajuci se,
kao i obicno. Mozda ima pravo, jer me osjecanje mucnine ne napušta.
Dok su tako preko mene prelazile tamne i svijetle sjenke, dok sam se branio od krivice kojoj
nisam htio da dam ime, sokakom je naišlo pet konjanika, u trku, pod dugim kabanicama, s
puškama u terkijama.