Page 196 - Meša Selimović - Derviš i smrt

Ševkija, gdje si?
Gdje si, Harune?
Gdje ste, sva braco izgubljena i pobijena?
Zašto nas razdvajaju, kad smo razdvojeni svakako? Da li zato da to saznamo? Ili da
zamrzimo, kad nismo znali voljeti?

- Ubili su ti brata. Hoceš li da ga ovdje sahranimo?

Sad mu je grijao obraz citavim dlanom.

- Ponesi ga. Neka mu bar dzenaza bude lijepa. Ponio je mrtvaca. Kao dijete, kao presavijenu
mahramu, kao snop pšenice, široko gazeci po caršijskoj kaldrmi, navikom sa oranica, još
gledajuci u bratovljevo lice s ludom nadom.

Išao sam ispred mladog mejta i glasno govorio molitve.
Cuo sam ljude kako vicu, mnogo ih je, bijes im još nije klonuo.
Na raskršcu, kod mešceme, stao sam u stranu, da svi vide mrtvaca na mladicevim rukama.
Uokvirili su ga u polukrugu i gledali, cuteci.
Proucio sam dovu, i pošao prema dzamiji.
Iza mene, iza nas, cuo se urlik, prasak dzamova, bubnjanje udaraca.
Nisam se okrenuo.
Blizu dzamije sreo sam hafiz-Muhameda i zamolio ga da se pobrine za mrtvog i zivog brata, a
ja sam pošao niz sokak.

- Kuda ceš?

Odmahnuo sam rukom. Zaista nisam znao.

- Trazio te Hasan.

Kao da me obasjalo to ime. Umorilo me ovo vrijeme bez njega. Danas, sad, odmah, potrebniji
mi je nego ikad. Ali cu još cekati.
Koracao sam uz brdo, da osjetim penjanje, da me zamori napor. Zelim da se iskljucim, od
jutros sam napregnut, prisutan u svakom trenutku.
Neka vrijeme traje bez mene, neka posvršava što hoce, samo.
Morao sam da se udaljim od caršije, baš u tom casu, da se odmaknem, kao od vatre, da ne
budem ni krivac ni svjedok.
Pokušavam da se izdvojim.
Jesen je, stabla šljiva su gola, i mrka, vrhovi kamenih brda su u magli. U prosjeklinama
izmedju mahalskih kuca tiho fijuce vjetar.
Skoro ce snijeg, kazem sam sebi.
I ne tice me se.
Pokušavam da koracam kao dokoni šetac.

Odavno nisam bio ovdje, kazem.
I svejedno mi.
Vidim: djeca se igraju klisa. Cudno, kazem, djeca se igraju klisa.
I gle, to me se ticalo.