Page 195 - Meša Selimović - Derviš i smrt

Kupilo se, i skupilo, mnogo tih prnja, i sad su svoja nezadovoljstva izvikivali, kao na vašaru,
ogorceno pokazujuci to svoje bogatstvo; poklanjali, da primi ko hoce, ili nudili u zamjenu, za
mrznju, ili za krv.
U predasima, izmedju dva krika, kao na bojištu izmedju dva pušcana metka, pricali su
zadihano, u malo rijeci, kako je sinoc ubijen strazar na kuli, bez puške i bez noza, i ostao na
nogama, mrtav; kako se u Karanfil-mahali rodilo dijete s jednim okom na celu. Htjeli su da
nešto sudbinsko bude iznad ove njihove ljutnje.

Postalo je nesnosno. Sve je toplije, sve gušce, sve ludje, gomila me vuce, gomila me okrece,
kao voda, iver sam, trunka, vrte me u kovitlac, upirem se laktovima u necija rebra, vicem,
vicu i ostali, gazim po nekome, huci bujica, posrcem, zgazice i mene, hvatam se za neciji vrat,
kao davljenik, sad voda nadire na drugu stranu, podavicemo se, protutnjalo je drugim
sokakom, ustava je popustila, dišem lakše, jurim za ostalima, pokušavam da ih zaustavim, da
ih smirim, strah me obuzeo, ne znaju više kuda jure ni šta hoce, oni su otisnuto kamenje, oni
su divlja bujica.
Pred muselimatom se cula pucnjava.

- Šta je to?
- Sejmeni pucaju.

Niko se nije zaustavio.
Kad sam dojurio, zasopljen, na kaldrmi je lezao mladic, u okrvavljenoj beznoj košulji. Oko
njega je stajalo nekoliko ljudi, u krugu, a neko, kome nisam vidio lice, klecao je pored
ubijenog, pokušavajuci da mu digne glavu.
Gomila je provalila u zgradu, culo se kako prevrce i uništava.
Muselima i sejmena nije bilo, pobjegli su.
Prišao sam covjeku što je cucao nagnut nad okrvavljenim mladicem. Obojica su u seljackom
odijelu, i bilo mi je zao što nije drukcije.

- Je li mrtav?

Drzao mu je glavu kao djetetu, na lijevoj ruci, i sa strahom gledao u lice bijelo kao zid,
ocekujuci da se vrati crvenilo, da zadršcu usta, da sve bude kao malocas.
Mladi su obojica.

- Je li ti to brat?
- Došli smo na pazar - govorio je smeteno, sazivajuci nas nemirnim ocima, još u onome što je
bilo, ne usudjujuci se da pridje ovom casu. - Da kupimo soli.
- Spusti ga na zemlju.
- I klinaca. Kucu pravimo.
- Spusti ga, mrtav je.
- Ja mu kazem: dzaba smo došli, zatvoreno je. A on veli...

Debelim tezackim prstima je njezno dodirnuo mrtvacevo lice, i poceo tiho da ga doziva:

- Ševkija! Ševkija!

Otac ce se ljutiti što ste dugo ostali, otac ce te grditi što neceš s njim doci kuci, ustani,
Ševkija, probudi se.