Page 15 - Meša Selimović - Derviš i smrt
P. 15
kaznu, da ih urazumi. Obuzimala me srdzba, kao groznica, kao nastup. Zar nista ne pomaze
sve sto cinimo? Je li rijec bozja koju propovijedamo mutava i glinena, ili je uho njihovo gluho
za nju? Je li prava vjera u njima toliko slaba da se rusi kao trula ograda pred krdom divljih
strasti?
Iza taraba su se culi vreli glasovi djevojaka sto su spremale miloduh i crvena jaja u bakrace
pune vode, da se u ranu zoru izmiju, kao divljaci vjerujuci carolijama cvijeca u noci.
Sram vas bilo, govorio sam u drvenu tarabu, sram vas i stid bilo. Ciju vjeru vjerujete? Kojim
se sejtanima predajete?
Uzalud je bilo ista ciniti i govoriti te veceri, luðe od drugih. U ponoc otici ce ove djevojke pod
vodenice i gole se kupati na vodenoj maji sto je rasipa vodenicni tocak, i sejtani, sto tad ustaju
sa svojih legala, rutavim sapama pljeskace ih po vlaznim butinama, sjajnim od mjesecine.
Idite kuci, kazem mladicima sto nailaze, obijesni. Sutra je DJurðev, kaurski svetac, nije nas.
Ne cinite grijeha.
A njima je svejedno, i cijeloj kasabi je svejedno, niko im ovu noc ne moze oduzeti.
To je staro pravo na grijeh u jurjevskoj noci. Cuvaju ga mimo vjere, i protiv nje, pogani u ova
dvadeset cetiri sata razbludnog mirisa miloduha i ljubavi, miloduha sto grijesno mirise na
zenu i ljubavi sto mirise na miloduh zenskih bedara. Grijeh je prosut u tom spregu dana i noci,
stedro, kao iz ogromnog vedra, iz zatvorenih mijehova zelje. Vuce se staro tuðe vrijeme za
nama, jace od nas, javljajuci se u pobuni tijela, koja kratko traje, a pamti se do sljedece
pobune. Tako i ne prestaje, i sve ostalo je privid, sve sto je izmeðu tih iskonskih pobjeda
grijeha. I nije toliko nevolja u razbludnosti vec u vjekovnom trajanju tuðeg zla, jaceg od prave
vjere. Sta smo ucinili, sta smo postigli, sta smo srusili, sta izgradili? Da li se uzalud ne borimo
protiv prirodnih nagona, jacih od svega sto moze da poludi razum? Da nije suvise suho i
neprivlacno, ono sto dajemo u zamjenu za socno drevno divljanje? Cime se suprotstavljamo
carima pradavnih doziva? Hoce li nas osvojiti daleki divlji preci i vratiti na svoje vrijeme?
Nista drugo ne zelim vec da moje strahovanje bude gore od istine, ali se bojim da je pogled
moje uznemirene duse bistriji nego u moje brace kojima je blizi ovaj svijet od onoga. Nikoga
ne tuzim, Boze koji sve znas, i budi milostiv i meni, i njima, i svima grijesnim ljudima.
Zapamtio sam tu noc, zapamtio bih je po vrelini kojom me gusila i po praznini kojom me
istrugala tuða strast, da nista drugo nije bilo. Ali Bog je htio da ona bude drukcija od ostalih,
da se u njoj sluci, kao na dugo pripremanom sretanju, sve sto je rascijepilo moj zivot na dvije
polovine, i da me odvoji od svega sto sam bio cetrdeset mirnih godina.
Vracao sam se prema tekiji, pogruzen, utucen, mozda jedini nesrecan covjek te veceri u
kasabi, izmrucen nemirom izmijenjenih sokaka, pritajenom mjesecinom, bezrazlozno
ozivjelim strahom, nesigurnoscu kojom me ispunjavao svijet, kao da sam prolazio izmeðu
zapaljenih kuca, i mirna zaspala tekija je izgledala kao zeljeno utociste, ciji ce me debeli
zidovi vratiti tisini koja mi je potrebna i miru koji nece biti gaðenje. Proucicu jasin i u molitvi
uspokojiti uzdrhtalu dusu, sto pati teze nego sto je Bogu drago. Jer pravi vjernik ne smije pasti
u ocajanje i malodusnost. A ja, grijesan, bio sam toliko malodusan da sam i zaboravljao
razlog sto sam ga nasao na putu, i vracao ga naporom svijesti, da ima za sto da se drzi moj
nemir. Htio sam da zilavi paganski grijeh bude i jedini razlog, kako bih druge ostavio u tami.