Page 194 - Meša Selimović - Derviš i smrt

kasabu i svijet posmatraju s nekom mrtvom radoznalošcu, pospanom ali upornom, cekaju.
Izgubili su svoje crte, vlastite. i stekli zajednicke, neuhvatljive.
Treba nešto da ucinim, jer mi se cinilo da zametak raste, nevidljiv, a vrijeme je prazno, odvaja
me od mene, i od njih, ali nisam znao gdje je moje mjesto.
Kao da sam zašao u nepoznat kraj, medju nepoznate ljude.
Sklanjao sam pogled od njih, i gledao u tanak mlaz vode, što se na kamenu razbijao u roj
kapljica, bez boje, jer sunca nema: mislio sam da ce me umiriti ono što zivi samo za sebe, i
uvijek. Ali je tjeskoba rasla.
Onda sam vidio kako su zastali, slušali nešto što ja nisam cuo, i krenuli u jednom pravcu.

- Kuda? - pitao sam jednoga.
- Tamo.
- Zbog cega?
- Svi idu.

Od Kuršumli-dzamije dopirala je vika.
Ljudi su ozivjeli i pošli brze.
Sokaci su zakrceni, ništa ne mogu da vidim, ne mogu da cujem, pokušao sam da se proguram
i iznenada upao u talasavu gomilu, kao u vir. Gnjecila me, vukla, naprijed i nazad, od jednog
zida do drugog, ne puštajuci me ni casa sebi samom, drzeci me cvrsto u zagrljaju, vrelom,
nemirnom, prisnom, neugodnom, bilo je ruzno, bilo je smiješno, kao da se sam davo pobrinuo
da me zaplete u vrezu stotina ljudskih nogu i ruku, i da me tako odvoji od svega što se
dešavalo. Zgnjecen u gomili ljudi, mogao sam se gurati, kao i oni, mogao sam vikati, prijetiti,
ali nisam mogao odlucivati. Tako nepovratno spleten, bio sam jedan od mnogih, besmislena i
strašna snaga koja se izgubila.

Onda mi se dešavala cudna stvar: zaboravljao sam koliko je moj polozaj nemoguc,
neprihvatljiv, i na citave trenutke su me korijen i otpretano sjecanje vracali medju njih,
izjednacujuci nas. Nisam više bio uhvacen. Nije me vrijedalo što me guraju, nije mi bio
neugodan miris oznojenih ljudi, zaboravljao sam da treba nekud da se probijem, da stignem
na pravo mjesto, da nešto riješim. Ovdje je bilo moje pravo mjesto, isto sam što i oni,
uzbudjen mnoštvom, uzbudjen vikom, uzbudjen zajednickom snagom, oslanjao sam se
ramenima na ljude oko sebe, dizao ruke, prijetio nekome ko nije tu, osloboden svih strahova,
uvjeren da je došlo vrijeme kad se krivice naplacuju, cak i prastare, u krvi prenesene, i vikao,
glasno kao i ostali. Šta sam vikao? Ne znam. Mozda: smrt! Mislio sam tako. Ili sam pripajao
svoj bezoblicni glas drugima, kao krik, kao prijetnju, da bude jaca, jer sam njihov. Ne! Bio
sam svoj, stoglasan, storuk, stoglav, hiljadu muka je bilo u meni, svacijih a mojih. Urlikao
sam: aaa! Misleci: osveta! Misleci: krv! Misleci: kraj! Cemu kraj? Oh, svemu što ne valja, što
nije za ljude. Znao sam to, i ne misleci. Svijetlo nebo se otvaralo preda mnom.

A onda sam se ponovo izdvajao, otrzao se od svoga korijena, osjecao laktove, i znoj, i ljutio
se što urlicu, i što ne mogu da izadem. - Pustite me! - vikao sam, mrzeci ih, zatvoren i
onemogucen, potpuno im stran.
Tada sam cuo šta vicu, na što se tuze, kome prijete. Niko nije pomenuo hadzi-Sinanudina,
niko ga se nije sjetio, cak ni slucajno. Pominjali su samo ono što se nih ticalo, samo što je njih
tištalo. A tištalo ih je mnogo šta, nestašica, skupoca, strah, velike i male nepravde, prazna
obecanja, puste godine, iznevjerene zelje, suviše ceste noci, rane starosti, male ljubavi, velike
mrznje, nesigurnost, ponizenja, sav onaj jad što se zove zivot.