Page 190 - Meša Selimović - Derviš i smrt

- Moram da vidim.
- Šta ocekuješ?

Išao sam pored taraba, pored zidova, sklonio sam se u mrak kad su protrcali neki vojnici,
poslije zatvora mucio me nerazuman strah od brzih tudjih koraka i usplahirenog trcanja, bojao
sam se svega što se iznenada dogadja. Sad sam volio da znam šta se dogadja. Htio sam da
stignem, da vidim, da se umiješam.
U što da se umiješam?
Zaista, šta ocekujem, cemu se nadam?
Sve moje uzdanje bilo je u pismu koje je tatar odnio silahdaru Mustafi u Carigrad. Ako otud
skoro ne stigne katul-ferman, ili makar pismo o smjenjivanju krivaca, onda više nema ni
sinovske ljubavi, ni poštenja. A o tome ne vrijedi ni misliti, jer zivot tada ne bi vrijedio ni
bakrenog groša.

Ali ako cak ni toga nema, vjerujem u oholost mocnih ljudi. To ne moze izdati. Zar ce carski
silahdar zbog sebe dopustiti da mu kasabalijski sitnez vuce oca po zatvorima? Borio bi se
protiv svoje sramote i da neko jaci stoji prema njemu, a od ovih ce poletjeti perje na sve
strane; cud mu sigurno nije andjeoska, ni ruka laka, cim se uspeo do tog mjesta.

Sve ce on svršiti za mene. Ostalo bi mi samo da cekam, i to bi bilo najbolje i najsigurnije. Ali
nikako nisam mogao da izbjegnem caršinlije. Cim sam izabrao hadzi-Sinanudina da bude
mamac, i njih sam umiješao. Oni bi mogli sve da pokvare, ali šta sam drugo mogao da
ucinim? Ako bi hadzi-Sinanudina oslobodili prerano, bez buke i bez štete, sve bi bilo
uzaludno. Ocekivao sam ipak da ce preduzeti nešto više i teze. Ne znam šta. Mozda je njihov
glasnik vec otišao valiji s tuzbom. Mozda ce potplatiti kavgadzije i bivše vojnike da otmu
zatvorenika. Mozda ce nahuškati janjicare da ih svrgnu s vlasti. Njihove poslove malo ko zna,
ali sam se nadao da ništa nece proci tiho. Treba da se cuje što dalje. A ne bih zelio da se išta
desi mimo mene. Moram da namirim svoje racune.

Kod kamene cuprije sam se susreo s pasvandzijom.

- Kuda si poranio, šejh-efendija?
- Prevario me sahat.
- Boze moj, što ti je zivot. Kome se moze, on ne spava, a kome se neprestano spava, sudjeno
mu je da lunja cijelu noc.
- Ima li šta novo?
- Kako ne bi bilo! Uvijek se nešto novo dešava. Samo, meni niko ništa ne prica, pa ne znam.
- Negdje je pucalo maloprije.
- Srecom, nije u mome kraju.
- Bi li mogao da se raspitaš?
- Mene se ne tice.
- Platicu.
- Nisi platio ni za ono što ti je vaznije. Ili ti je ovo vaznije? Cekaj, što se ljutiš? Reci cu ti
besplatno. Pitao sam komšiju, pasvandziju. Ne zna ni on. A kad on ne zna, to je isto kao da se
nije ni desilo. Nemam kud dalje pitati.

Svjetla su se palila u prozorima, kuce su otvarale oci.
Kad se sasvim razdanilo, Mula-Jusuf mi je donio dvije vijesti, jednu, da se Hasan vratio kuci
jutros rano, putovao je cijelu noc, i drugu, cudniju, da je caršija zatvorena.