Page 189 - Meša Selimović - Derviš i smrt

Zamolio me da Mula-Jusuf prenoci kod njega. Nema nikog od momaka.
Mladic je poniknuo ocima, da sakrije radost, kad sam mu rekao da ostane.
Mutno predvecerje, oblaci teški i nepomicni, nad kasabom tišina.
Cio dan su ljudi nešto ocekivali, napregnuta sluha, široko otvorenih ociju, nesabrani za obicne
razgovore i poslove, suviše je mirno poslije jutrošnjeg uzbudjenja, suviše gluho, kao da su se
neprijateljske vojske povukle u svoje tabore, i cekaju noc, ili jutro, da zapocne okršaj. I baš ta
tišina, to nekretanje, to pusto bojno polje, bez klika, bez psovke, bez prijetnje, stvaralo je
napregnutost, iz casa u cas vecu, i kraj ce biti kad sve prsne. Gledali su jedan u drugoga,
gledali u prolaznike, gledali niz sokak, cekali. Sve moze biti znamen. I ja sam gledao niz
sokak. Još nije pocelo. Ali cekam, cekamo, nešto ce se desiti, uskoro, pucketaju temelji stare
kasabe, jedva cujno huji vjetar s visina, škripi svijet.

S krikom bjeze ptice preko crnoga neba, ljudi cute, krv me boli od cekanja.

15.

Istina je moja. Istinu ja govorim.

Dugo nisam zaspao te noci. A onda sam se uspavljivao i budio, u kratkim razmacima,
nastavljajuci istu misao i u snu i na javi, ne uspijevajuci da ih odvojim, uvjeren da nisam ni
oka sklopio, i da cu probdjeti cijelu noc tako, poluodjeven, da me dogadjaji ne bi docekali
nespremna.

Nisam mogao da razmišljam postupno, mozda zbog sna, što je kidao nit i rušio red, ili zbog
nestrpljenja koje me tjeralo da što prije dodjem do najvaznijeg, pa sam neprestano dozivljavao
susrete s njima trojicom, s kadijom najviše, polako, bez zurbe, prateci im svaki pokret
iznenadjenja, straha, nade, produzavajuci taj trenutak koliko god je moguce, taj divni trenutak
kad se sve lomi: tek je korijen otkinut a potpune svijesti o tome nema, zive starom navikom, i
nisu još izgubljeni ni ponizni. Strah njihov, to je ono što je lijepo. Ne pomirenost s padom.
Strah, neizvjesnost, tracak uzdanja, nemir u ocima. Ili još bolje (vracam ih u igru, natjerujem
da pocnu iznova): sve je za njih svršeno, a oni ne znaju, ne vjeruju, i stoje uspravni, drski,
sigurni, kao i onda, kao i uvijek do tad. Ne volim da ih vidim uništene, mrznja mi klone kad
moja misao, i nehotice, ne slušajuci me, ode dalje nego što zelim. I mrznji, kao i ljubavi,
potrebni su zivi ljudi.

Iz sna me trgla jaka pucnjava negdje u kasabi. Je li to pocelo?
Još se vukla mrkla noc. Upalio sam svijecu i pogledao na pendil-sat na zidu. Skoro ce zora.
Obukao sam se i izašao u hodnik.
Hafiz Muhamed je stajao na vratima svoje sobe, ogrnut curkom. Zar on nikad ne spava?

- Cuo sam kako se oblaciš. Kuda ceš tako rano?
- Kakva je ono pucnjava?
- Nije prvi put što pucaju. Šta te se tice.
- Da nije zbog hadzi-Sinanudina?
- Zašto bi pucali zbog hadzi-Sinanudina?
- Ne znam.
- Nemoj da ideš. Saznacemo kad svane.
- Vraticu se odmah.
- Mracno je, opasno, svakakvih ljudi ima. Boze milostivi, zar te je toliko pogodila njegova
nesreca! Zar zbog svoje dobrote treba i ti da stradaš!