Page 185 - Meša Selimović - Derviš i smrt

uništi? A ne moze covjek misliti na sve tatare u zivotu.
Prije podneva sam ga ponovo potrazio, ne znajuci zašto mi je to potrebno; toliko je vremena
prošlo, da je mogao uciniti sve što je htio. Ali ga nisam našao, otišao je na svoj dugi put.
Ako je pokazao pismo, uskoro ce sve biti svršeno. Nemam kud da bjezim.

Nisam imao snage da cekam. Smorila me ova dva sata neizvjesnosti. Pošao sam prema
muselimatu, da se riješim more. I cim sam se odlucio, bilo mi je lakše. Kraj je isti, i ako me
nadju i ako se predam. A opet je sve drukcije, jer sam idem u susret rješenju. Vratila mi se
hrabrost, i bodrije raspolozenje, zato što sam izmijenio tezište, prenijevši odluku na sebe.
Izgleda sitno i lici na varku ovo okretanje lica prema prijetnji, a sve je u tome. Djeluješ, a ne
cekaš. Ucesnik si, a ne zrtva. Mozda je to suština hrabrosti? Zar je trebalo da prodju tolike
godine da bih otkrio ovako vaznu tajnu?

Rekao sam strazaru ko sam i zamolio da me muselim primi. Neka kaze: neki derviš, neka
zapamti ime i cin, vazno je.
Ako me primi, mnogo šta sam mogao da mu kazem. Da zamolim milost za prijatelja, hadzi-
Sinanudina. Da objasnim zašto sam molio strazare da ga puste. Da upozorim na uzbudjenje
koje je zavladalo u caršiji. Da kazem bezbroj stvari koje me ne obavezuju a znace dobru
volju.
Nisam bio sasvim miran, ali sam znao da je ovo najbolje od svega što mogu da ucinim: ne
krijem se, ne bjezim, sam dolazim na razgovor, s dobrim namjerama i cistom savješcu.
Ako je dobio pismo, odmah ce me uvesti, i sve ce se brzo razjasniti. Pa cak i to da se desilo,
ima nade. Pismo je Alijagino, ja sam ga samo napisao. I došao sam da mu to kazem.

I dok sam cekao, razmišljajuci o svemu što je mogao da upita, palo mi je na um da cu, osim
ovog ruznog cekanja i razgovora punog poluistina, pa i lazi, morati da ucinim mnogo šta što
nije lijepo, zbog djela koje je lijepo. Mozda cu biti natjeran na djela kojih bi se stidio u
jednom praznom zivotu, zbog pravde koja je vaznija od svih grijehova.
Ali još bih mogao da se zaustavim, ako je to bozja volja.
Boze, šaptao sam u sebi zeljno, gledajuci sivo nebo nad kasabom, otezalo snjeznim oblacima.
Boze, je li dobro ovo što cinim? Ako nije dobro, pokolebaj moju cvrstinu, oslabi moju volju,
ucini me nesigurnim. Daj mi neki znak, zaljuljaj grane topola, samo daškom vjetra, nikakvo
cudo ne bi bilo u ovo jesensko doba. I odustacu, ma kolika bila moja zelja da ovo ucinim.

Nijedna topola na obali rijeke nije se pokrenula. Stajale su mirno, tankim vrhovima zakacene
za oblacno nebo, cutljive i hladne. Podsjetile su me na topole moga zavicaja, nad vecom i
ljepšom rijekom, nad vecim i ljepšim nebom nego što je ovo. Nije to bila prilika da se vracam
u sjecanje, javilo se kao bljesak, kao uzdah. I nestalo. A ostao je siv dan preda mnom, i teški
oblaci nad glavom, i nekakav mutan talog u meni.
Hoce li se javiti sjenka Ishakova? Ovo je njegovo vrijeme.
Strazar se vratio. Muselim ne moze da me primi.

- Jesi li rekao ko sam? Da nisi zaboravio moje ime?
- Ahmed Nurudin. Šejh tekije. Nema vremena, kaze. Dodji drugi put.

Nije znao za pismo.
Odjednom je nestalo svih sjenki, zaboravio sam na topole, na mutan dan, na tugu, na
uspomene. Imao sam pravo: ništa ne treba cekati, svemu treba ici u susret. Ako covjek nije
glup ni kukavica, nije ni bespomocan.