Page 188 - Meša Selimović - Derviš i smrt

Uostalom, svejedno. Utvrdjivacu ga u onome što mi je potrebno, vjerujuci mu. Rekao sam,
laskajuci:

- Drago mi je što to kazeš. Cijenim hrabre i plemenite ljude.
- I treba. Ako ih nadješ. Samo, stari ljudi nisu ni hrabri ni plemeniti. Nisam ni ja. Mozda sam
samo lukav, to je od dugog trajanja. Šta mogu meni, ovakvom? Hoce li zatvoriti ili ubiti
covjeka koji je vec stao na svoju posljednju stazu? Ljudi su glupi, poštedjece nekorisnog
starca, a uništice mladica pred kojim je zivot. Zato cu uzeti sve na sebe, baš sve, iskoristicu tu
prednost, javlja se samo jednom u zivotu.

Smijao se, kašljuci.

- Pakosno, je li? Biti junak bez opasnosti. Pakosno, i šaljivo.

Ne znam je li šaljivo, niti sam siguran da bi ga poštedjeli. Ali neka bude, starce, kako ti hoceš.
Zalio bih ako stradaš, a još više bih zalio ako ne uspijem. Nismo više vazni ni ti ni ja. Zacudo,
nijednom do sada nije me upitao zašto je hadzi-Sinanudin zatvoren, ni da li je kriv. Rekao
sam, kako sam cuo, da je necim umiješan u bjekstvo Posavaca, i da je njegovo hapšenje
pocetak hajke na ugledne ljude, zbog sve cešceg odbijanja da se pokore carskim i valijskim
naredbama, a povod je neplacena ratna pomoc. To podbijanje zuba treba da posije strah,
poslije pobuna u Posavini i Krajini, da zlo djelo ne bude ovdje primjer niko me. Kao što i ne
treba da bude. I baš zato, da ne bi bilo vece pometnje, da se ne desi što niko pametan ne bi
zelio, treba ukloniti one koji stvaraju smutnju i nezadovoljstvo, koji vrše zulum, toboze pod
vidom zakona, i koji bi svojim rdjavim postupcima mogli natjerati ljude na ruzna i krvava
djela. Ako hadzi-Sinanudinova nesreca pomogne da ih Bog odstrani od nas, nece biti
uzaludna ni ta nesreca, ni naše brige.

Odmahnuo je rukom na hadzi-Sinanudinov toboznji grijeh, ili zato što mu se nije cinio tezak,
ili što nije vjerovao, a za hajku je rekao da to uvijek ljudski strah pronosi, a nije ni daleko od
pameti, jer nikad nije bolje vec gore, ili nam se tako cini zato što je uvijek teze ono što jest
nego ono što je bilo, i uvijek je lakši oduzeni dug nego onaj za vratom. Ne vjeruje da je to iko
cuo, jer da misle tako uciniti, ne bi pricali. A ako su pricali, ne misle uciniti, vec plaše ljude.
Što se tice vlasti, ona je uvijek teška, uvijek ce nas prisiljavati na ono što nam nije drago. Šta
bi se desilo kad bi ovih nestalo? Za njegova vijeka smijenjeno je, otjerano ili ubijeno toliko
kadija, muselima, kajmekama, da im ni broja ne zna. Je li se zbog toga štogod mijenjalo? Nije
mnogo. Ali ljudi opet vjeruju da ce biti drukcije, i zele promjenu. Sanjaju o dobroj vlasti, a šta
je to? Što se njega tice, on sanja o podmitljivima, njih najviše voli, jer ima puta do njih.
Najgori su pošteni, kojima ništa ne treba, koji nemaju ljudskih slabosti, a znaju samo za
nekakav viši zakon, obicnom covjeku teško shvatljiv. Niko toliko zla ne moze uciniti. Stvore
toliko mrznje, da je ima dovoljno za sto godina. A ovi naši? Oni su nikakvi. Sitni u svemu. Ne
umiju da budu ni zli ni dobri. S mjerom su i surovi i obazrivi. Kasabu mrze, ali je se boje.
Zbog toga su kivni i svete se kad mogu. Ili kad misle da mogu. Bili bi strašni da smiju što
zele, ali se uvijek plaše pogreške. A mogu da pogriješe i ako popuste i ako pretjeraju. Najbolje
ih smekšava prijetnja, ako se kaze tiho i ako se ne otkrije do kraja, jer nemaju uporišta ni
svoje vlastite vrijednosti, uvijek zavise od slucaja i od nekoga višeg, i uvijek mogu da budu
kusur u necijem racunu. Sve u svemu, jad, i zato ponekad vrlo opasni. Sve što zeli, to je da
pomogne hadzi-Sinanudinu, a svejedno mu je hoce li ovi ostati ili ce ih davo odnijeti.

Njegovo mišljenje je nešto drukcije od moga, ali bi bilo besmisleno da mu protivurjecim, dok
mi ne smeta.