Page 186 - Meša Selimović - Derviš i smrt

Na Alijaginoj avliji stajala je kadijina sluškinjica u ishodnim haljinama. Zejna mi je šapatom
kazala da je kadijinica kod Alijage, dva puta je morala da ide po nju. Aga je trazio da svakako
dodje, ona ne zna zašto.
Zastao sam na samom pocetku stepenica. Kroz otvorena vrata odozgo se cuo razgovor. Ne bih
ga osluškivao da me nije iznenadio i da mi nfje bio potreban. Starac je trazio od kcerke da mu
kadija svakako dodje. Nije odustao od svoje namjere.

- Vazno je - cuo sam kako šišti. - Ucinio je glupost, on ili drugi, ali ce i on biti kriv. Neka
dodje, ili neka pusti covjeka. Da se i ja smirim.
- Ne miješam se u njegove poslove, ne ticu me se. Sad ponajmanje. A bolje bi bilo da se ni ti
ne miješaš.
- Misliš da zelim da se miješam? Ne zelim. I ne mogu. Star sam, nemocan, bolestan. Kako
mogu da se brinem za druge? Ali, moram. Ocekuju to od mene.

Je li to Alijagin glas, placljiv, slabotinjski, gnjecav od samosazaljenja? Jesu li to njegove
rijeci? Boze veliki, zar nikad ništa necu saznati o ljudima!

- Ne moraš, vec hoceš. Navikao si da se cuje tvoja rijec. Ti voliš što je tako.
- Ne volim. Necu više, nemam snage nizašto. Nemam snage ni da im to priznam. Pomozi mi,
neka ga pusti, zbog mene. Da se ne kaze da sam zaboravio prijatelja, a zaboravio sam. Ovo
malo daha što je ostalo u meni, to je za tebe. I za Hasana. A kako da im to kazem?
- Dobro, oce, još cemo razgovarati, nismo preko svijeta.
- Hitno je. Vrlo hitno.
- Doci cu sutra.
- Dodji rano, da mi kazeš šta je rekao. Noc je dobra za razgovore.

Šta je ovo? Prva pukotina se javila gdje sam drzao da je stijena najcvršca. Osjetio sam prezir
prema njegovoj slabosti, koju krije, i stid, kao da sam ga zatekao na sramotnu poslu.
Sišao sam do papucluka, kao da sam tek stigao.
Digla je ruku da spusti pecu na lice, ali je odustala kad me prepoznala. Upitao sam kako je
otac, odgovorila je, kratko, i htjela da prodje. Morao sam je zadrzati, nisam snebivljiv kao
nekad.

- Samo dvije rijeci, ako ti se ne zuri.
- Zuri mi se.
- Proljetos smo poceli jedan razgovor, trebalo bi da ga dovršimo. Brat je, doduše, mrtav, ali ja
sam ziv.
- Pusti me da prodjem.
- U prijateljstvu sam s tvojim ocem. U velikom prijateljstvu.
- Šta se to mene tice?
- Pomoci cu ti u onome što zeliš, da te ne zaboravi, pred smrt. A ti nagovori kadiju da pusti
hadzi-Sinanudina. Drukcije se ne nadaj nicemu. Nudim ti sporazum, najviše bi tebi koristilo.
- Ti meni nudiš sporazum?
- Nudim. I ne preziri ovo što kazem. Preko blistavih zeninih bionjaca preletjela je sjenka
mrznje, ili prezira. Uvrijedio sam je, a to sam i htio. Sad kadija nece pustiti hadzi-Sinanudina,
cak da je i namjeravao.

Nije mi bilo lako da budem grub. Pogodila me njena srdzba, kao bic. Potrebna bi mi bila
bozija milost kad bi se udostojila da mi bude neprijatelj.