Page 14 - Meša Selimović - Derviš i smrt

Ustani, Ahmede Nurudine, ustani i izaði.

- Javicu ti - rekao sam, utiruci put za ponovno videnje.

- Kada?

- Cim Hasan doðe.

- Vraca se za dan, dva.

- Onda za dan, dva.

Ustali smo u istom casu.

Njena lijepa ruka nije se podigla da sakrije lice. Bili smo u zavjeri.

Nesto se ruzno desilo meðu nama, i nisam bio siguran da sam ostao potpuno cist.

3

Moj Boze, oni ne vjeruju!

Nemir me strpljivo cekao, kao da sam ga ostavio pred ovom kucom, i opet ga uzeo kad sam
izasao.

Samo je sad bio slozeniji nego maloprije, obogatio se, otezao, postao neodreðeniji. Nikakvo
zlo nisam ucinio, ali je ostalo sjecanje na muklu tisinu, neproziran mrak, cudna svjetlucanja,
mucno cekanje, ruznu napetost, skrivene i smijeskom uljepsavane misli, stidne tajne, i cinilo
mi se da sam nesto promasio, da sam u necemu pogrijesio, ali ne znam u cemu, ne znam kako,
ne znam a nisam miran. Tesko sam podnosio taj osjecaj nelagodnosti, uznemirenost kojoj
nisam mogao da odredim uzrok. Mozda zato sto nisam pomenuo brata, sto nisam nastojao da
o njemu govorimo. Ali to sam ucinio namjerno, da nista ne pokvarim. Ili sto sam prisustvovao
ruznom razgovoru i cuo ruzne namjere, a nisam se suprotstavio, nisam uzeo u zastitu nevina
covjeka; samo, ja sam imao svoje razloge vaznije od svega toga, i ne bi bilo pravo da sebi
predbacujem previse. Cemu god sam se priblizio, nasao sam opravdanje, a tegoba je ipak
ostala.

Bila je mjesecina, krhka i svilena, nisani na mezarlucima bjelasali su se toplo, izmeðu kuca
cucorila je razbijena moc, po sokacima i avlijama uznemireno se kretao mladi svijet, cuo se
kikot, i daleka pjesma, i sapat, izgledalo je da u ovoj ðurðevskoj noci kasaba cepti u groznici.
I odjednom, bez ikakva razloga, osjetih da sam izdvojen iz svega ovoga. Neprimjetno se
uvukao u mene strah, sve je pocelo dobijati cudne razmjere, nisu to vise bila poznata kretanja,
ni poznati ljudi, ni poznata kasaba. Nisam ih nikad vidio ovakve, nisam znao da se svijet
moze toliko izobliciti za dan, za sat, za tren, kao da se uzbunila vilenjacka krv, i niko je utisati
ne moze. Vidio sam ih po dvoje, cuo po dvoje, bili su iza svih taraba, iza svih kapija, iza svih
zidova, nisu se smijali kao drugih dana, ni gledali, ni razgovarali, glasovi su im priguseni,
teski, vrisak se probija kao munja u ovoj oluji sto prijeti, vazduh je natopljen grijehom, noc ga
je puna, poletjece nocas vjestice s kikotom iznad krovova polivenih mlijekom mjesecine, i
niko nece ostati razuman, buknuce ljudi strascu i bijesom, ludoscu i zeljom da se upropaste,
odjednom, svi, kuda cu ja? Trebalo bi se moliti, traziti milost od Boga za sve grijesne, ili