Page 182 - Meša Selimović - Derviš i smrt

samo je lik ostao isti.
On misli da se svetim. Ne tice me se. Samo sam ja znao da je ovaj novi šejh Nurudin veoma
slican onom mladom dervišu što je s golom sabljom u zubima preplivavao rijeku da napadne
neprijatelje vjere, onom ludom dervišu, drukcijem od ovog današnjeg po tome što je bio bez
lukavstva i bez mudrosti, koje nam samo tezak zivot moze da daruje.
Pokoj ti vjecni, davni neiskusni mladicu u kome je cista vatra gorjela, i potreba za zrtvom.
Pokoj vjecni i tebi, casni i plemeniti šejh-Nurudine, koji si vjerovao u snagu blagosti i bozje
rijeci.
Palim vam svijecu u sjecanju i u srcu, vama koji ste bili dobri i naivni.
Sad onaj koji nosi vaše ime nastavlja vaše djelo, ne odricuci se nicega vašeg, osim naivnosti.

Vrijeme je do sad bilo more što se polako giba medju velikim obalama trajanja. Sad je licilo
na brzi tok rijeke koja nepovratno odnosi trenutke. Nijedan ne smijem izgubiti, za svaki je
vezana jedna mogucnost. Uplašio bih se da sam ranije mislio tako, izbezumio bi me taj siloviti
huk i nezaustavno kretanje, a sada sam prisiljen da ga sustizem, pripremljen u sebi, jer mi se
zuri. Ali nisam brzoplet, dobro sam izmjerio svaki tren što ce naici iz mraka buducnosti, i cin
kojim cu ga oploditi, da se desi ono što cekam, kad se sve spoji u lanac uzroka i posljedica.

Znao sam šta ce mi Alijaga reci kad cuje, a prvo sam otišao njemu. A on je vec sve cuo, glas
je došao prije mene. I slušao sam ono što sam mislio da cu cuti sutra, ili poslije podne, bilo je
samo socnije nego što sam pretpostavljao. Pridigao se na postelji, zut, providan, mršav, i
grdio, prijetio, psovao, a trebalo je, veli, i ja tako da im kazem, da im pomenem oca i mater,
iako je to, doduše, za mene nezgodno, zbog cina i polozaja, ali svejedno, ponio sam se ljudski,
cast mi svaka i rekao im ono što treba da kaze pošten covjek za poštena covjeka.

Stajao sam i cekao da ta gomila rijeci izljulja iz njega, uzbudice sam sebe još više, neka se
samo ljute, i mislio kako se svi brinu za njega, kako su uzbudjeni i pozlijedjeni, a niko se nije
rastuzio ni rasrdio kad su mene odveli, niko nije rekao ono što pošten covjek treba da kaze za
poštena covjeka. Ko nije pošten, ja ili oni? Ili mozda i ne treba govoriti o poštenju, svakome
je pošteno ono što se njega tice. A ja nisam njihov, nisam niciji, i moram sve da svršim sam.
Sam, kao i onda, ali ce sad oni biti moja vojska, a nicim me nece obavezati. Nisam njihov, i
ne ticu me se. Pustio sam niz vodu njihova covjeka, i oni ce ga vaditi, ne znajuci da rade za
mene. I za pravdu, jer sam na bozijoj strani, pa neka budu i oni, nehotice.

Duznost mi je bila da to ucinim (rekao sam starcu, umanjujuci svoj cin), a bice mi duznost da
ucinim i više. Ako ne zaštitimo pravdu, pravde nece biti. Ne ustajem protiv vlasti, ali bi me
stigla kazna bozija kad ne bih progovorio protiv neprijatelja vjere, a to je svako ko joj ruši
temelje. Ako ih ne sprijecimo, ohrabrice ih naš strah, pa ce ciniti sve vece zlo, preziruci i nas i
bozji zakon. A mozemo li, smijemo li to dopustiti?
Ne znam mnogo o neprijateljima vjere, rekao je Alijaga, ali ne smijemo dopustiti da se vrši
zulum nad dobrim ljudima. A i sami smo krivi što smo pustili da nas taru kojekakvi hrsuzi i
nikogovici. Gledamo ih s visoka, postalo nam svejedno, pa se osilili, zaboravili ko su. Ali
neka, ne bismo se probudili da su bili pametniji. - Pošalji po kadiju - naredio mi je,
zaboravljajuci na obzire, kao i svaki covjek kome bogatstvo da pravo da vlada ljudima.

Bojao sam se da ce to reci, i pripremao sam se unaprijed, ne znajuci šta bi kadija mogao da
ucini. Ako bi ga odbio, to bi bilo dobro, razbjesnio bi i njega i caršiju. Ali ako bi on pristao,
ako bi ga starac uplašio ili potkupio da pusti hadzi-Sinanudina, sve bi se završilo jadno, prije
nego što je i pocelo. Zato sam se suprotstavio njegovoj namjeri, zbog onog djelica mogucnosti
koja bi me ucinila smiješnim. Ostalo bi mi samo beznadno cekanje druge prilike. Upitao sam