Page 181 - Meša Selimović - Derviš i smrt

usudjujuci se ni da me izbjegnu.

- Jesi li ovdje cijelo vrijeme?
- Jesam.
- Zašto me tako gledaš? Uplašen si. Šta se desilo?
- Ništa.

Pokušao je da se osmijehne, s naporom, ali je to licilo na trzaj, na grc, i opet je onaj izraz
straha, koji uzalud zeli da prikrije, sledio njegovo lice što je pocelo da gubi svjezinu.
Krenuo sam sokakom, a on za mnom, moja sjenka.

- Zašto si uplašen? - upitao sam ponovo, tiho, ne okrecuci se. - Da se nije desilo štogod
nepredvidjeno?

Pozurio je da se izravna sa mnom, kako ne bi propustio nijednu moju rijec. Ne iz ljubavi.

- Sve sam ucinio kako si rekao. Obecao sam i ucinio.
- I sad ti je krivo?
- Ne, nije mi krivo, nije mi nimalo krivo. Ucinio sam kako si naredio, vidio si i sam.
- Pa šta je onda?

Okrenuo sam se prema njemu, mozda suviše naglo, zacuden njegovim nesigurnim glasom i
batrgavim rijecima, ljut na sebe što me se to tice i što ga pitam, ali sam htio da znam da li se
desilo nešto što ne smije da prizna, jer bi sad svaka greška bila opasna. Ali kad sam ga tako
iznenada pogledao, mozda i zbog neocekivane kretnje, ili zbog prijetnje u glasu, on se trgao,
nesvjesno zastao, kao da izmice od udarca, ili ga je strah ukocio, a lice mu se pretvorilo u
masku strave. Tada sam znao: mene se boji. Uvjerila su me njegova otvorena usta, obamrli
mišici nisu mogli da ih pokrenu i uoblice, zgrceno tijelo, koje se u jednom trenu izdalo, i
samo zateceno i prestravljeno. Sve je trajalo kratko, sasvim kratko, i stisnute zile su propustile
zaustavljenu krv, usta su dobila svoj obicni oblik, mala plava kruznica u sredini ociju pocela
je da se krece.

- Bojiš se mene?
- Ne bojim. Zašto bih se bojao? Bijes me obuzimao, nicim ga više nisam mogao zadrzati.
- Slao si ljude u smrt, a sad ti grc zaplice crijeva, zato što si vidio da umijem biti i opasan. Ne
podnosim taj tvoj strah, on je put do izdaje. Pricuvaj se. Sam si pristao, ne mozeš više nazad.
Dok te ja ne otjeram.

Provalilo je iz mene neocekivano, kao potreba da se rasteretim, istutnjim, poslije dugih casova
napetosti. Silovito se izlivao iz mene mutan talog, kome razum i opreznost nisu dopuštali da
se ranije pokrene. Mozda ni sad nije bilo pametno ni oprezno da ovako postupim, ali dok sam
mladica bicevao rijecima koje su se davno rodile u meni, osjecao sam kako nezaustavno lipte
iz mojih zila, ispunjavajuci me slašcu koju sam jedva mogao i da slutim. Kad je prva snaga
praznjenja oslabila, i kad sam vidio kakav porazavajuci utisak ostavlja na mladicevu licu ova
otvorena provala mrznje i prezira, došlo mi je do svijesti da njegov strah moze da bude i
koristan: vezace ga uza me jace nego ljubav.

Pricinjavala mi je zadovoljstvo i njegova zaprepaštenost što pred sobom vidi sasvim drukcijeg
covjeka nego što je bio onaj raniji šejh Nurudin. Ovaj mladic je pomagao da se ubije taj mirni
i blagi covjek, koji je vjerovao u svijet koji ne postoji. Ovaj sadašnji se rodio u mukama, i