Page 13 - Meša Selimović - Derviš i smrt

I ja sam tako mislio.

- Pokusacu - rekao sam.

Ne znam da li je u mome glasu osjetila nesigurnost, kolebanje, sumnju. Ne znam. Ali moje
odusevljenje je zaista klonulo.

- Ne vjerujes da ce pristati?

- Ne znam.

Da sam izdrzao samo jos trenutak, da je moja ljubav prema bratu bila malo jaca od moralnih
obzira u meni, sve bi se svrsilo dobro. Ili bi bilo gore. Ali bih mozda spasao brata.

Nisam lako odustao od svoje zelje, kao sto bi moglo izgledati. U jednom jedinom trenu nasao
sam bezbroj razloga i za jedno i za drugo, i da pristanem i da odbijem, i cesto je to bio isti
razlog, i dok je ona cekala, u kratkom razmaku vremena, koliko da se odahne, bjesnila je u
meni oluja. Odlucivao sam o svome i bratovljevom zivotu. Predacu joj njenog lakovjernog
brata, nasjesce na savjete prijatelja. Naplaticu za trud i izdaju, ne suvise veliku, jer bi i bez
mene ucinili sto hoce, a ja bih mogao pomoci da sve ipak izgleda ljepse. Zasto da se stidim,
zasto da predbacujem sebi? Brata spasavam!

Samo, trebalo je da vicem jace, i uvjerljivije, da nadvicem drugi glas koji me opominjao. Ne
znam sta je brat ucinio, ne znam koliko je kriv, ne vjerujem da je ista tesko, suvise je posten i
mlad za vece zlo. Mozda ce ga i pustiti uskoro. Ali ako i nece, cak da sam i siguran da nece,
mogu li pristati na ovu nepostenu zavjeru protiv covjeka koji mi nikad ni ruznu rijec nije
rekao? Nije u pitanju imetak, nemam ga i ne postujem ga mnogo ni kod drugih. U pitanju je
nesto drugo, nepravda, prljav postupak, nepostenje, nasilno oduzimanje prava. Ne cijenim
mnogo njenog brata, povrsan je, lakomislen, cudan, ali i da je gori nego sto jest, kako cu se
opravdati pred sobom ako ovoj bezobzirnoj zeni pomognem u ovoj hajduckoj pljacki?

Sta sam onda govorio drugima tolike godine? Sta cu reci sebi poslije svega? Ziv brat ce me
neprestano podsjecati na moj ruzni cin, koji vise necu moci popraviti. Nista nemam osim
uvjerenja da sam castan, ako i to izgubim, bicu rusevina.

Tako sam mislio, zaista. Mozda ce nekome izgledati cudno kako sam mogao da se kolebam
izmeðu te dvije nejednake stvari, da ucinim sitnu izdaju da bih oslobodio brata. Ali kad je
covjek naucio da mjeri svoje postupke strogim mjerilima savjesti, bojeci se grijeha mozda i
vise nego smrti, onda to i nije tako cudno.

Osim toga, znao sam, potpuno sam bio siguran, treba samo da odem Hasanu i da mu kazem:
odreci se, zbog moga brata, odrekao bi se, odmah.

Ali nisam mogao, nisam htio nista da joj kazem dok s njim ne razgovaram.

Pozurivala me, razbijajuci moje kolebanje: - Ne bih zaboravila ucinjenu uslugu. Stalo mi je da
se ne dize buka oko nase porodice.

Cime bi vratila uslugu, veliki Boze!