Page 171 - Meša Selimović - Derviš i smrt
P. 171
To je djelimicna istina o Hasanu, ono što sam cuo, saznao, domislio, upotpunio, povezao u
mutnu cjelinu. Malo gurava prica o covjeku bez pravog zavicaja, bez prave ljubavi, bez prave
misli, koji je nesigurnost svoga zivotnog puta primio kao ljudsku sudbinu, ne kukajuci što je
tako. Mozda ima neke prijatne vedrine, i hrabrosti, u tom mirenju, ali to je promašenost.
Dragocjeno mi je to saznanje, vidim da nije jaci od mene.
Ali tada sam bio opcinjen, i radije sam o svom velikom prijatelju zamišljao bajke: bio jednom
jedan junak. Znanjem i umom zasjenjivao je sve muderise u Stambolu, da je htio bio bi mula
carigradski ili vezir carski. Ali on je volio svoju slobodu i puštao je svoju nesputanu rijec da
kazuje njegovu misao. Nikome nije laskao, nikad nije govorio laz, nikad nije tvrdio što ne
zna, nikad nije precutao što zna, i nije se bojao lala i velikaša. Volio je filozofe, pjesnike,
usamljenike, dobre ljude i lijepe zene. S jednom je napustio Carigrad i otišao u Dubrovnik, a
ona je za njim došla u kasabu. Prezire novac, i polozaje, i moc, prezire opasnosti, i trazi ih po
mracnim bogazama i pustim planinama. Kad htjedne, ucinice ono što zazeli, cuce se o njemu
daleko.
Zaista, smiješno je kako se malom prepravkom, zaboravljanjem sitnica, izostavljanjem
uzroka, neznatnim prekrajanjem stvarnih dogadjaja, porazi mogu pretvoriti u pobjede,
promašenost u junaštvo.
Samo, moram priznati, da Hasan nema nikakva udjela u tom stvaranju bajke. Ona je bila
potrebna nama a ne njemu. Hocemo da vjerujemo da ima ljudi koji mogu više od onog što je
obicno. I bio je takav, u izvjesnom smislu, mogao je, bar po tome kako je primao sve što mu
se dešavalo. Osmijehom se namirivao za gubitke, stvorio svoje unutrašnje bogatstvo, vjerovao
da u zivotu nema samo pobjeda i poraza, da postoji i disanje, i gledanje, i slušanje, i rijec i
ljubav, i prijateljstvo, i obican zivot, koji mnogo zavisi samo od nas.
Pa dobro, postoji, izgleda da postoji, i pored svega, ali je prilicno smiješno, lici na djetinju
misao.
Tri dana pred Hasanov povratak Alijaga je postao toliko nemiran, da nije mogao ni
razgovarati, ni igrati tavle, ni jesti, ni spavati.
- Je li se šta culo za hajduke? - pitao je neprestano, slao mene i Fazliju da se raspitamo u
hanovima, kod kiridzija, i mi smo donosili povoljne vijesti, kojima nije vjerovao, ili ih je
tumacio prema svojoj brizi:
- Ako odavno nisu napadali, to je još gore. Osilili su se, niko ih ne goni, mogli bi baš sad
zasjesti na drumu. Fazlija! - naredio je momku iznenada, ne osvrnuvši se kad je u sobu ušla
njegova kci, kadijinica, ovo mu je bilo vaznije. - Nadji deset naoruzanih ljudi, iznajmi konje,
idi pred njega. Sacekaj ga u Trebinju.
- Naljutice se, aga.
- Neka se ljuti! Nadji neki razlog. Kupuj smokve, ili šta hoceš, samo se ne vracaj bez njega.
Evo ti novac. Placaj, ne cjenkaj se, polomi konje, ali moraš stici.
- A šta ceš ti, aga?
- Cekacu vas, eto šta cu. I ne pitaj više, hajde!
- Imaš li dosta novaca? - upitala je kci. - Da ja dam?
- Imam. Sjedi.
Sjela je na seciju, do ocevih nogu.
Htio sam da izadjem za momkom. Starac me zaustavio, kao da nije htio da ostane sam sa
kcerkom:
