Page 169 - Meša Selimović - Derviš i smrt

- Ne, dragi prijatelju, mnogo stihova najedanput, to nije dobro, moglo bi da postane otuzno. A
i vjetar je hladan, nikad sebi ne bih oprostila ako nazebete.
- Marija - gušio se mladic. - Marija.
- Šta je, dragi prijatelju?
- Onda vas necu vidjeti do sutra?

Puštala je da joj drzi ruku i slušala udaranje talasa i kuckanje njegova bila, zeleci mozda da
zaboravi vrijeme, a onda se budila:

- Dodjite u našu kabinu.

I odlazio je u njihovu kabinu, da se guši u kiselom vazduhu i uskom prostoru, i da s
cudjenjem gleda s kakvom privrzenošcu Marija njeguje muza. Plašio se da od toga i njega ne
spopadne morska bolest.
Nadomak Dubrovnika, posljednje noci, stisnula mu je ruku, bez uspjeha je pokušao da je
zadrzi, i rekla:

- Uvijek cu pamtiti ovo putovanje.

Mozda zbog Hasana i stihova, a mozda zbog muza i povracanja.
U Dubrovniku je dva puta bio drag gost u njihovoj kuci, u mnoštvu tetaka, strina, rodjaka,
poznanika, prijatelja, i oba puta je jedva cekao da pobjegne od tog nepoznatog svijeta, koji je
na ulicama grada jedva obracao paznju na njegovo istocnjacko odijelo, a u salonu gospar
Luka i gospe Marije gledao u njega kao u cudo. Kao da je bilo necega neprilicnog u tom
njegovom dolazenju, pa je i on bio usplahiren i neprirodan. Kad se još susreo s Marijinom
hladnom paznjom, zbog cega mu se ucinila gotovo sasvim strana, daleka, lazno nasmiješena,
postalo mu je jasno da se baš u njenoj kuci vidi njihova stvarna odvojenost. Ovdje su oni bili
dvoje stranaca, koje je sve rastavljalo, ne od juce. Navike, obicaji, nacin kako se razgovara,
nacin kako se cuti, ono što su od ranije mislili jedno o drugome, i ne znajuci se, sve je to
provalija medju njima. Shvatio je da je Marija u ovom gradu zašticena i odbranjena, kucama,
zidinama, crkvama, nebom, mirisom mora, ljudima, sobom ovakvom kakva nigdje nije. I to
baš od njega, mozda baš samo od njega. Mozda cak i on od nje. Jer se ledio od pomisli da zivi
u ovom divnom mjestu, i sam, i s njom, u dušu mu se uvukla tuga kakvu nikad nije osjetio, i
sa radošcu se oprostio kad je naišao na jedan trgovacki karavan koji je s Ploca, u Taboru
polazio u Bosnu.

Radost ga je drzala i kad je vidio ivanplaninski snijeg, i bosansku maglu, i osjetio ljuti
igmanski vjetar, i ušao razdragan u namracenu kasabu, stisnutu izmedju brda, i ljubio se sa
zemljacima. Kasaba mu je izgledala manja, ali je kuca bila veca. Sestra mu je ljubazno rekla
da bi bila šteta da majcina kuca propada prazna. Bojala se da se ne useli u veliku ocevu kucu.
S ocem se odmah posvadjao, mozda najviše zato što je starac bio raznio glas o njegovoj slavi i
uspjesima u Stambolu, da napakosti zetu kadiji, koga nije trpio, i sad se osjecao licno
prevaren i osramocen. Mještani su njegov dolazak protumacili kao neuspjeh, jer niko pametan
ne bi iz Carigrada došao u kasabu, niti bi napustio visoku carsku sluzbu, da nije morao.
Ozenio se, zbog Marije, zbog sjecanja, zbog praznih odaja, zbog tudjeg navaljivanja, jedva
jednu zimu izdrzao sa zenom, glupom, brbljivom, gramzivom, oslobodio se i nje i njene
porodice, poklonivši im imanje u okolini grada i novac, dat toboze u zajam. I onda poceo da
se smije. Njegov zavicaj nije zemlja iz snova, njegovi zemljaci nisu andjeli. A on ih ne moze
više ni popraviti ni pokvariti. Ogovarali su ga, sumnjicili, zajedali, rodjaci su ga ocerupali kao
kurjaci, koristeci njegovu zelju da se što prije otarasi zene, dugo nije silazio s tudjih jezika,