Page 170 - Meša Selimović - Derviš i smrt

bio im je dobrodošao da njime ubiju camu. Sjetio se kako je u Carigradu govorio o
plemenitosti svojih zemljaka, i smijao se. Srecom po sebe, nikome nije ništa zamjerao, nije se
ni zalostio, sve što mu se desilo primio je kao zestoku šalu. Drugi su još gori, rekao je,
braneci, cini mi se, više svoj raniji zanos nego istinu. Za dvije-tri godine opet ih je zavolio,
navikao se on na njih i oni na njega, poceo i da ih cijeni, na svoj nacin, s podsmijehom ali bez
zlobe, poštujuci više zivot i ono što postoji u njemu nego svoje zelje o njemu. - Pametni su
ovi ljudi - rekao mi je jednom, s onom cudnom mješavinom podrugljivosti, i ozbiljnosti, koja
me cesto zbunjivala. - Primaju nerad od Istoka, ugodan zivot od Zapada; nikad ne zure, jer
sam zivot zuri; ne zanima ih da vide šta je iza sutrašnjeg dana, doci ce što je odredjeno, a od
njih malo šta zavisi; zajedno su samo u nevoljama, zato i ne vole da cesto budu zajedno; malo
kome vjeruju, a najlakše ih je prevariti lijepom rijeci; ne lice na junake, a najteze ih je uplašiti
prijetnjom; dugo se ne osvrcu ni na što, svejedno im je šta se oko njih dešava, a onda,
odjednom, sve pocne da ih se tice, sve isprevrcu i okrenu na glavu, pa opet postanu spavaci, i
ne vole da se sjecaju niceg što se desilo; boje se promjena jer su im cesto donosile zlo, a lako
im dosadi jedan covjek, makar im cinio i dobro.

Cudan svijet, ogovara te a voli, ljubi te u obraz a mrzi te, ismijava plemenita djela a pamti ih
kroz mnoge pasove, zivi inadom i sevapom i ne znaš šta nadjaca i kada. Zli, dobri, blagi,
surovi, nepokretni, olujni, otvoreni, skriveni, sve su to oni, i sve izmedju toga. A povrh svega,
moji su i ja sam njihov, kao rijeka i kaplja, i sve ovo što govorim kao da o sebi govorim.
Hiljadu zamjerki im je nalazio, a volio ih je. Volio i grdio. Poceo je da vodi karavane na istok
i zapad, nešto iz prkosa, da pokaze prezir prema zanimanjima koja je vršio, naljucen
prijekorima uglednih ljudi, a najviše mozda zato da se odmori od kasabe i zemljaka, da ih ne
zamrzi, da ih se zazeli, da vidi zlo i u drugim zemljama. I to neprestano kruzenje, sa jednom
tackom na zemlji koja odredjuje smisao tom kretanju, koja ga cini odlazenjem i vracanjem a
ne lutanjem, znacilo je za njega stvarnu ili zamišljenu slobodu, što je svejedno, na kraju
krajeva. - Bez te tacke, za koju si vezan, ne bi volio ni drugi svijet, ne bi imao kud da odeš, jer
ne bi bio nigdje.

Ta Hasanova misao, koja mi nije bila sasvim jasna, ta neminovnost vezivanja i napor
oslobadjanja, ta neophodnost ljubavi prema svome i potreba razumijevanja tudjeg, je li to
nevoljno mirenje s malim prostorom i utazivanje ceznje za vecim? Ili je mijenjanje mjera da
svoje ne postanu jedine? Ili zalosno, ograniceno bjezanje, i još zalosnije vracanje. (Teško mi
je bilo da to shvatim i radi toga što je moja misao sasvim drukcija: postoji svijet s pravom
vjerom, i svijet bez nje; druge razlike su manje vazne, i svugdje bi bilo moje mjesto gdje bih
mogao biti potreban).

U proljece, prve godine poslije Hasanova povratka iz Carigrada, došao je u kasabu gospar
Luko sa zenom, Dubrovkinjom, i opet se sve obnovilo, s novom snagom i novim
ogranicenjima.
Ni kasaba nije bila pogodna za njihovu ljubav. Jedno od njih dvoje uvijek je negdje stranac. U
koliko su i razbijali ograde Latinluka i muslimanske kasabe, ostajale su njihove vlastite
ograde. Zena se sigurno nije više mogla zavaravati prijateljstvom. Ali, osim pogleda i
ljubaznih rijeci, tako je bar izgledalo, ništa više nije sebi dopuštala. Pa i svoju griješnu misao
o ljubavi prema Hasanu vjerovatno je na ispovijesti pokajnicki priznavala. A Hasan je odlazio
na svoja putovanja i vracao se sa zeljom što je rasla za dugih mjeseci odsustvovanja. Je li ta
cudna ljubav odredjivala smisao njegovu kretanju? Je li zbog nje osjecao kob vezanosti i
neprestano cinio napor oslobadjanja?