Page 168 - Meša Selimović - Derviš i smrt

(to kazem usput, jer to u ljubavi nije vazno), bila je njezno ljupka, a to je u ljubavi vazno, bila
je prvo stvorenje koje je odagnalo njegovu mutnu uznemirenost i uvjerilo ga da ima stvari
koje mlad covjek ne moze nekaznjeno zaboravljati. Pomogao je Dubrovcaninu kod jednog
Bosanca, sina zlatara Sinanudina, da brze svrši posao zbog kojeg je došao, da dobije dozvolu i
povlastice za trgovinu s Bosnom. Time je pridobio njegovo prijateljstvo, ali je skratio njihov
boravak, srecan zbog njegovog povjerenja, kojim kao da mu je oprošten grijeh ljubavi,
nesrecan zbog skorog rastanka, koji bi ga ostavio u cami, goroj od one ranije. A da li je
Dubrovcanin osjecao povjerenje, ili mu je vezivao ruke njime, jer je poznavao ljude, ili je
toliko vjerovao svojoj zeni, ili nije imao mašte, ili mu je bilo svejedno, teško je reci, ali on
nije ni vazan u toj smiješnoj ljubavi. Kazem: smiješnoj, i kazem: ljubavi, jer je bila i jedno i
drugo. Uplašen, ili ohrabren, zato što ce brzo otici, Hasan je rekao Mariji (to joj je bilo ime:
Mejrema) da je voli.

Da li zbog njenog bljedila, iako je cula samo ono što je znala, ili zbog svoje naivnosti, Hasan
je rekao, što mudar i iskusan covjek ne bi ni pomislio da kaze, da mu je zao, zbog njenog
muza, jer mu je prijatelj, a mozda ce i nju uvrijediti, jer je cestita zena, ali morao je da joj to
prizna, i ne zna šta ce biti od njega kad ona ode. Tako je i zena bila prisiljena da se zakloni za
muza i za cestitost, i da ga vrati na bezopasno mjesto prijatelja porodice. Za divno cudo, kao
da je ta Hasanova naivnost pobijedila njenu strogost: izgleda da ga je tada zavoljela. Ali su
katolicka vjernost ove fratarske šticenice i njen istinski strah od grijeha zakopali ljubav u njoj
u najtajnije predjele srca, obavezavši i njega da je ne sili na otkrivanje, presrecan što je znao
da postoji. Kako joj je on sve ispricao o sebi, otkrivši i ono što nije nikome, predlozila mu je
da zajedno s njima, ladjom, podje u Bosnu, preko Dubrovnika, kad ga ionako ništa ne drzi u
Carigradu. Htjela je da pokaze i sebi i njemu da se ne boji ni sebe ni njega. Malo je »la route
des ecoliers«, rekla je, objasnivši, jer on nije znao francuski, da je to duzi put, kojim se djeca
vracaju kuci iz škole, ali je sigurniji. Branila se i francuskim, jer je osjecala da ga oduševljava
poznavanjem tog cudnog francuskog jezika, stvorenog za zene. Zaboravila je da bi ga
oduševila i kad bi govorila gurbetski. Kao što je zaboravljala da se slabo brani time što ga
oduševljava. Na ladji su se rjede vidjali nego što se Hasan nadao. Trgovac je teško podnosio
uzburkano more, i gotovo cio put prelezao u postelji, muceci se i povracajuci.

Hasan je vidio kako to izgleda, osjetio tezak vonj, zbog koga se kabina satima morala vjetriti,
da bi u trenutku, kad je sve oprano i prozraceno, ponovo sve bilo opoganjeno i usmradeno, a
jadni covjek je bio zut i modar, kao na samrti, Mozda ce i umrijeti, mislio je sa strahom, i s
nadom, a poslije se kajao zbog te surovosti. Marija je, s nekim ruznim smislom za zrtvu i
trpljenje, provodila s muzem najviše vremena, cistila i vjetrila kabinu, tješila ga i drzala za
ruku, pridrzavala mu glavu kad se grcio od povracanja, što njegove muke nije umanjilo, niti je
ta ruzna slika njenu ljubav prema muzu uvecala. Kad bi zaspao, izlazila bi na palubu, gdje je
Hasan nestrpljivo ocekivao da vidi njenu talasavu vitku priliku, a onda sa strahom brojao
minute kad ce je njena duznost pozvati u smradnu kabinu, da - ganuta svojom zrtvom - misli
na cisti morski vjetar i njezan glas koji je govorio o ljubavi. Nisu govorili o svojoj ljubavi, vec
o tudoj, a to je isto. Ona je govorila evropske ljubavne stihove, on istocne, a to je isto. Nikad
im tudje rijeci nisu bile potrebnije, a to je isto, kao da su izmišljali svoje. Zaklonjeni od vjetra
iza kapetanske kucice, ili iza sanduka i denjkova na palubi, zaklanjali su se i za poeziju, i
poezija je tada našla svoje puno opravdanje, ma šta se o njoj govorilo. A kad bi zena postala
svjesna grijeha, kad bi osjetila da je suviše lijepo, kaznjavala se muzem i zrtvom.
- Marija - šaptao je mladic, koristeci se njenim dopuštenjem da je zove imenom, što mu je
licilo na najvišu milost - hocete li izaci veceras?