Page 167 - Meša Selimović - Derviš i smrt

svojom starudijom, s kojom je pokušavao da se probije kroz carigradski cestar, s naivnom
vjerom u poštenje, licio je na covjeka koji goloruk ulazi u borbu protiv vještih gusara
naoruzanih najopasnijim oruzjem. Sa svojom nezlobivom vedrinom, cestitošcu i stecenim
znanjem, Hasan je ušao u taj zvjerinjak sigurnim korakom neznalice. Ali kako nije glup,
ubrzo je vidio na kakvo je ugljevlje nagazio. Mogao je ili da pristane na sve, ili da ostane
neprimijecen, ili da ode. A on je, neobican kao uvijek, odbijajuci carigradsku surovost, poceo
sve više da misli na svoju kasabu, i da njen tihi zivot suprotstavlja ovom uzburkanom. Rugali
su mu se, prezrivo govorili o tom zabacenom, zaostalom vilajetu. - O cemu to govorite, - pitao
je zacudeno. - Ni sahat hoda odavdje postoji zaostali vilajet kakav je teško i zamisliti. Tu,
pored vas, nedaleko od ovog vizantijskog sjaja i bogatstva koje se sakuplja iz cijelog carstva,
zive vaša vlastita braca, kao prosjaci. A mi nismo niciji, uvijek smo na nekoj medji, uvijek
neciji miraz. Zar je onda cudo što smo siromašni? Stoljecima mi se trazimo i prepoznajemo,
uskoro necemo znati ni ko smo, zaboravljamo vec da nešto i hocemo, drugi nam cine cast da
idemo pod njihovom zastavom jer svoje nemamo, mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad
odsluzimo, najtuzniji vilajet na svijetu, najnesrecniji ljudi na svijetu, gubimo svoje lice, a
tudje ne mozemo da primimo, otkinuti a neprihvaceni, strani svakome, i onima ciji smo rod, i
onima koji nas u rod ne primaju. Zivimo na razmedju svijetova, na granici naroda, svakome
na udaru, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije, kao na grebenu. Sila nam je
dosadila, i od nevolje smo stvorili vrlinu: postali smo plemeniti iz prkosa. Vi ste bezobzirni iz
bijesa. Ko je onda zaostao?

Jedni su ga mrzili, jedni prezirali, jedni izbjegavali, i on je osjecao sve vecu usamljenost i
ceznju za zavicajem. Jednog dana udario je nekog svog zemljaka koji je pricao ruzne šale o
Bosancima, i izašao na ulicu, tuzan i postiden, i zbog zemljaka i zbog sebe. Tada je cuo
Dubrovkinju i njenog muza, pored jednog bazara, govorili su njegovim jezikom. Nikad mu se
ljudski jezik nije ucinio ljepšim, niti mu je iko bio miliji od te vitke zene gospodskog izgleda i
debelog dubrovackog trgovca.

Vec mjesecima Hasan ništa nije radio, prilicno rastocen besposlicom i zaludnošcu svog
bazanja po velikom gradu, a otac je štedro slao novac, ponosan na carsku sluzbu svog sina. I
dok je Dubrovcanin svršavao svoje poslove, Hasan je pratio njegovu zenu po najljepšim
mjestima Carigrada, najljepši jezik slušao iz najljepših usta, zaboravljajuci na svoje smiješne
muke, a izgleda da ni zena nije nastojala da pobjegne od njega. Ono što je najviše privuklo
njeznu dubrovacku gospu, vaspitanu u Maloj braci, ovom mladom Bosancu, nije bilo to što je
naocit, ugladjen, obrazovan, vec što je sve to a što je Bosanac. Zamišljala je da je svijet iz tih
dalekih provincija grub, lud, pust, zadrt, da ima u njemu junaštva koje pametan covjek ne
cijeni suviše, ni uvijek, i nekog smiješnog ponosa zbog vjerne sluzbe onome ko mu nije
prijatelj. A ovaj mladic nije ni grub, ni pust, ni neuk, ravan je svakom dubrovackom plemicu
po drzanju, ugodan sabesjednik, koristan pratilac, oduševljen njome (to je podiglo vrijednost
svih njegovih osobina) i toliko uzdrzan, da se sa sumnjom gledala u ogledalu kod kuce. Nije
ni pomišljala na ljubav, ali je bila navikla na udvaranje.

Ocekivala ga je sa zebnjom i nelagodnošcu, a kad je izostao, zacudila se i pocela da ga gleda s
vecom paznjom. Hasan, sasvim mlad, i pošten, nije znao za laku rijec, koja ne obavezuje ni
njega ni zenu, a ni on nije mislio na ljubav, dovoljno mu je bilo oduševljenje zbog ovog
susreta. Ali je ljubav mislila na njega: uskoro je bio zaljubljen. Kad je to otkrio pred sobom,
sakrio je pred njom, nastojeci da se ne oda ni pogledom. Ali je zena saznala odmah, cim su se
plahe vatre pojavile u njegovim ocima (morala je priznati da su lijepe) i pocela da se štiti
pojacanim prijateljstvom, ponašajuci se kao sestra, bez ustrucavanja. Hasan je sve više tonuo
u ljubav, ili se sve više dizao na njenom talasu, i niko ne treba tome da se cudi, bila je lijepa