Page 166 - Meša Selimović - Derviš i smrt

svega što mi je drago? Oce, šaptao sam, uzivljavajuci se, cijedeci svu muku zivota iz sebe, da
sazaljenjem podstaknem potrebu za ljubavlju; oce, babo. Ali drugu rijec nisam nalazio,
njeznosti medju nama nije bilo. Mozda sam i oštecen radi toga: ipak je ta vezanost za drugog
pristojna strana covjekova. Mozda sam s takvom zedji primio Hasanovo prijateljstvo, da
zadovoljim tu ljudsku potrebu, jacu od razuma.

U pocetku me starac primio nepovjerljivo. Pokušao je da govori šta bilo, ali su ga nepotrebne
rijeci davile, nije uspijevao da laze. Zacudio sam se koliko Hasan lici na njega, samo je
izbrušen, istanjen, omekšan.

- Cudan si ti covjek - rekao mi je. - Malo govoriš, kriješ se.

Pozurio sam da objasnim kako mi je to mozda prirodjena osobina, koju sam u našem redu još
i ucvrstio. A ako izgledam cudan, vjerovatno je to posljedica svega što mi se desilo.

- Kriješ se iza rijeci. Ne vidim šta je u tebi. Eto, desila ti se nesreca, zaklali su te da ne moze
gore, a ne cuh od tebe ni proklinjanje ni zalost. A govorio si o bratu.
- Što mi se desilo, suviše je teško da bih o tome mogao govoriti. Mogu reci samo onome ko
mi je kao i brat.
- Jesi li našao takvog?
- Jesam.
- Oprosti, ne pitam zbog sebe.
- Znam. Obojica smo vezani za njega, ti više, po krvi i po ocinstvu, ja po prijateljstvu, jacem
od svega što covjek moze bez grijeha osjecati.

Da je trebalo, i prevario bih ga, lako, jer je sinovljevo ime uspavljivalo njegovo lukavstvo i
iskusnu opreznost. Ali nije trebalo, zaista sam tako mislio. A što sam govorio svecano, to je
zbog starca, da bude ljepše, i da umirim njegov strah od ljudi koji se kriju.
Zbog sina me lovio, zbog sina me primio. I lukavstvo i povjerenje rasli su iz istog korijena.
Hasanova udaljenost nas je navela da pocnemo stvarati bajku o njemu. Bio jednom jedan
carevic.
A sam Hasan je, zacudo, najcešce govorio o svojim porazima, bez zaljenja, smijuci se. Ali, po
dejstvu suprotne misli, što je veoma pronicljivo zapazio, njegovi porazi nisu izgledali ni teški
ni uvjerljivi. Cak su se carolijom njegove vedre iskrenosti pretvarali u uspjehe o kojima nece
da govori i do kojih mu nije narocito stalo.

Poslije sam pokušavao da odvojim bajku od stvarnosti, ali ma koliko da sam znao istinu,
teško sam uspijevao da se oslobodim opcinjenosti, u kojoj cesto sami sebe ulovimo, zeleci da
imamo svoga junaka.
Po onome što nije bajka, izgleda da niceg neobicnog u njemu nije bilo. Prošavši u školi kroz
vatni vjerskog zanosa, a još mlad izucivši Abu Sinaovu prirodnu i kriticku filozofiju kod
nekog slobodoumnog siromašnog mislioca, kakvih je na Istoku bilo mnogo, a koga je cesto
pominjao sa ljubavlju i podsmijehom, ušao je u zivot sa teretom koji vecina nas nosi: s
primjerom velikih ljudi pred ocima i sa zeljom da ih slijedimo, a bez ikakvih znanja o sitnim
ljudima s kojima cemo se jedino susretati. Neko se brze otarasi tih nepogodnih uzroka, neko
sporije, neko nikad. Hasan se rdjavo prilagodio, preosjetljiv zbog svega što je njegovo licno i
zavicajno, uvjeren u ljudske vrijednosti koje ce svugdje steci priznanje. Našavši se u bogatom
carskom gradu, sa slozenim vezama i odnosima medju ljudima, nuzno nemilosrdnim, kao
medju ajkulama u debelom moru, lazno pristojnim, ugladjeno licemjernim, isprepletenim kao
paukove niti i mreze, neiskusna cestitost jednog mladica zaplela se u pravo vješticije kolo. Sa