Page 174 - Meša Selimović - Derviš i smrt

ima od toga? Ako je zbog imetka, zna da ce i njoj ostati, necu ponijeti na onaj svijet. A mozda
je i onaj moj zlosrecni zet, kadija, planuo pred posljednji izdisaj, ko svijeca, i ucinio jedino
pošteno djelo u zivotu. Ili je Alah dao na neki drugi nacin, hvala mu na koji god je, samo
vjerujem da je istina, nikakav razlog ne mogu da smislim zbog kojeg bi lagala.
- Ni ja.
- Ni ti? Eto, vidiš! Mene bi još mogla roditeljska ljubav da prevari, tebe ne moze.

Povjeravao je, jer je tako htio, ali ce Hasan pojesti još dosta muke zbog ove oceve srece,
kakva je da je.
Mislio sam da ostanem duze s Alijagom, bio je uznemiren kcerkinom viješcu, u koju ja nisam
vjerovao, ali mu to ne bih rekao, i uzbudjen Hasanovim skorim povratkom, zbog koga je i
meni premiralo srce, kad bih se sjetio. Ali je došao Mula-Jusuf i pozvao me u tekiju: ceka me
miralaj Osman-beg, na prolazu je s vojskom, i hoce da prenoci u tekiji. Starac je slušao sa
zanimanjem.

- Cuveni Osman-beg? Poznaješ li ga?
- Samo sam cuo za njega.
- Ako je kod tebe tijesno, i ako miralajbeg hoce, pozovi ga u moje ime da dodje ovamo.
Prostrano je, a ima mjesta i za njega i za pratnju. Bila bi cast za moju kucu ako mi bude gost.
Ponudio je gostoprimstvo naviknuto, ali se izrazavao svecano, na starinski nacin. Bio je slab
prema slavnim ljudima, zato se i naljutio na Hasana što to nije postao.

Ali se odjednom predomislio:

- A mozda je bolje da ostane u tekiji. Fazlija je otišao pred Hasana, Zejni je dosta da se brine
o meni, ne bih ga mogao docekati kako treba.

Znao sam zašto je odustao, zbog Hasana. Umirio sam ga.

- Ne vjerujem ni da bi došao. Carski ljudi svracaju u tekiju kad nece nikome da se zamjere u
jednom mjestu. Ili kad nikome ne vjeruju.
- A kuda ce s vojskom?
- Ne znam.
- Ništa mu ne govori. Mozda ni Hasanu ne bi bilo pravo da miralaj prenoci u našoj kuci. A ne
bi ni meni - dodao je, velikodušno se saglašavajuci sa sinom. - Ako ti šta treba od posteljine,
hrane, posudja, pošalji.
- Moze li neko od derviša prenociti kod tebe, ako bude potrebno?
- Mozete svi.

Na sokaku sam susreo Jusufa Sinanudina, zlatara. Išao je Alijagi, kao i svako vece, ali je sad
stajao na raskršcu, kao da je nešto osluškivao. Krenuo je kad me ugledao.

- Imaš cuvenog gosta - rekao mi je, cudno nesabran.
- Sad mi javiše.
- Upitaj ga kako se osjeca. Slavu je stekao ratujuci protiv neprijatelja carevine, a sad ide da
ubija naše ljude. U Posavini. Ruzna starost. Kamo srece da je umro na vrijeme.
- Nije moje da ga to pitam, Sinanudin-aga.
- Znam da nije, ne bih ni ja. Ali je teško ne pomisliti.