Page 162 - Meša Selimović - Derviš i smrt

hiljadama. Slikao sam njenu misao, i nisam mogao pretjerati. Svaka moja pohvala bila je
majci slaba, nedovoljna. Govorila je tiho, šištavo, ali je svaka rijec iz njenih osušenih usta
izašla poljubljena, omilovana, istetošena, namirisana ljubavlju, uvijena u ham-pamuk dugog
sjecanja. Ja sam bio nov, i nepoznat, vrijedilo mi je ispricati sve o njemu, namiriti se za
upomo cutanje. A podsvjesno je zeljela da mi objasni zašto toliko zali, prestavši da zali dok je
pricala, jer ga je vidjela savršenog a zivog. Mislim da je to prvi put uspjela u potpunosti;
sama, i sa poznatima, ozivljavala je samo toliko da vidi njegovu sjenku, znajuci da je mrtav.
Sad je zaboravila na smrt, potisnula je u sebi sve osim dalekog vremena, u kome nije bilo
nesrece. Znao sam, nece to dugo trajati, naici ce misao o smrti, ocekivao sam da je poklopi
crni oblak, vidjecu to po tami na njenom licu, ali svejedno, bila je bar za trenutak oslobodjena.
Otada sam je posjecivao kad god sam nailazio tim krajem, iduci na put, ili se vracajuci, i zena
je pronalazila sve nove slike u svome sjecanju, i sin je bivao sve manji, sve mladji, uvijek isti
i uvijek ziv. Odvajala ga je u prošlost od crnog casa koji je prekinuo njen zivot. Ocekivala je
taj tren uskrsnuca, kao slavlje, kao Bajram, danima me cekala, velika soba se lozila, ako je
bila zima, prvi put u toliko godina, pripremala se hrana, koju ona nije jela, sterali su se
umoljcani dušeci i pozutjeli caršavi, za mene, ako bih pristao da ostanem koji dan više, da joj
produzim praznike. Nije mnogo izmijenila nacin zivota, i dalje je jela samo crni razeni hljeb i
pila vodu, i dalje je spavala na golim daskama poda, s crnim kamenom na prsima, ali u njenim
ocima nije više bila samo misao o smrti. Nagovorio sam je, i pristala je, da zatrazi od subaše
zaostali prihod od imanja, da djeci u selu izgradi mekteb, i da im pomogne u hrani i odijelu,
jer bi to sigurno i njen sin ucinio. Podigla je mekteb, dovela hodzu, pomagala siromašnim
seljacima da im djeca ne idu gola i gladna u školu, ucinila dobro djelo, olakšala svoju muku.

- I tako, sve se dobro svršilo, i svi su bili srecni, kao u prici - rekao sam, rugajuci se tom
Hasanovom kazivanju.

Ucinilo mi se da je ta prica s poukom namijenjena meni, da mi posluzi kao uzor; valjda je
trebalo da i ja sakupljam djecu i mladice oko sebe i da ih upucujem u srecan zivot. Zvucalo je
naivno, mimo njegova obicaja, suprotno svemu što sam o njemu znao. Ali on je izucio dobru
školu kod starog vojnika u zindanu.
Nasmiješio se, ne baš pobjednicki, ali ni malodušno.

- Pa, nije se baš sve dobro svršilo. Seljacima je pomoc za djecu dobro došla, poceli su da piju
i da propijaju i svoje. Osjetile su to i njihove zene, jer su pijane seljacke ruke postale teze i
ubojitije, pa su seljanke proklinjale udovicu. A proklinjali su je i seljaci, jer je valjalo odvajati
djecu od goveda i poljskih poslova. Djeca su rijetko dolazila u mekteb, a ni ucitelj nije bio od
najboljih, pa su slabo šta naucila, a i ono što bi naucila, zaboravila bi nakon godinu-dvije, pa
su svi u selu govorili: ama kakva škola, straznjicu oguliš dok nauciš, a za godinu sve
zaboraviš. Spahinica je dvadeset godina zivjela cekajuci smrt, a umrla je treceg proljeca od
našeg vidjenja, išcekujuci me na vjetru i susnjezici, jer sam se na putu duze zadrzao nego što
sam mislio.
- Onda je sve ispalo zlo?
- Nije. Zašto? Umrla je ocekujuci prijatelja svoga sina, shvataš li? Puna lijepih rijeci, zeljna da
govori o svojoj ljubavi, nije mislila na smrt. Seljaci su ostali na istom, bez rakije i bez pomoci,
jer su nasljednici razdijelili imanje. A u selu se sacuvalo lijepo sjecanje na spahinicu, sve
drugo se zaboravilo. Ostala je prica: zivjela je u ovoj kuci jedna cudna i dobra zena. Niko od
tog, istina, nema ništa, ali je lijepo.

Uznemirila me ta prica, opora i neobicna, kao zivot, i neuhvatljiva, kao zivot. I Hasanovo
podmgljivo prihvatanje, ili spokojno neprihvatanje, mucnog zivotnog kovitlanja, koje covjek