Page 158 - Meša Selimović - Derviš i smrt

Ni on u moje. Zavolio sam ga, znam po tome što mi je postao potreban, što nisam zamjerio
nicemu ma šta da je rekao i ucinio, i što mi je sve njegovo postalo vazno. Ljubav je valjda
jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati ni traziti joj razlog. Pa ipak to cinim, makar
samo zato da još jednom pomenem covjeka koji je unio toliko radosti u moj zivot.
Vezao sam se uz njega (dobra rijec: vezao, kao u oluji, na ladi, na klisuri) zato što je rodjen da
bude drug ljudima, i što je izabrao baš mene, ali me neprestano i nanovo oduševljavalo što
moze da bude takav prijatelj upravo on, toliko pust i podrugljiv naizgled.

Uvijek sam smatrao da je prijatelj covjek koji i sam zeli oslonac, polutina koja trazi dopunu,
nesiguran u sebe, pomalo smoljav, nuzno dosadan, mada drag, jer izandja, kao zena. A on je
cijelac, uvijek svjez i uvijek drukciji, pametan, smion, nemiran, siguran u svemu što je
preduzimao. Ništa mu nisam mogao ni dodati ni oduzeti, i bez mene i sa mnom bio je ono što
je, i ja mu nisam bio potreban. A opet se nisam osjecao nizim. Pitao sam ga jednom, kako to
da je baš meni poklonio svoje prijateljstvo. Prijateljstvo se ne bira, rekao je, ono biva, ko zna
zbog cega, kao ljubav. A ništa ja nisam tebi poklonio, vec sebi. Poštujem ljude koji i u nesreci
ostanu plemeniti.

Bio sam mu zahvalan na tom priznanju, i vjerovao sam u njegovu istinitost.
Ali mi je njegovo prijateljstvo bilo dragocjeno i zbog mrznje koja je u meni sve više rasla. Ne
znam, sigurno bi mogla da zivi i sama, ali ovako je bolje. S jedne strane sam crn, s druge
bijel. To sam ja, podijeljen a citav. Nisu se miješale ljubav i mrznja, nisu smetale jedna
drugoj, nisu mogle da ubiju jedna drugu. Bile su mi neophodne obadvije.
Ulazio sam u Hasanov zivot po pravu prijateljstva, i po njegovoj dobroj volji, ali ako sam se
nadao, ili bojao, da ce mi sve njegovo postati jasno i poznato, prevario sam se. Ne zato što bi
ma šta sakrio od mene, vec što je duboki i sjenoviti bunar, cije se dno ne moze lako vidjeti. I
ne zato što je baš on takav, vec što su ljudi takvi, nesagledljivi, cim ih bolje upoznamo.

Preveo je oca u svoju kucu, okruzio ga paznjom, pomalo cudnom, veselom, nekako
bezbriznom, kao da nije vodio mnogo racuna o starcevoj bolesti, postupao s njim kao da je
zdrav, pricao mu o svemu, o caršiji, o ljudima, poslovima, zenidbama, udajama, cak o
djevojkama koje svake godine postaju sve ljepše, mozda i zato što je on sve stariji, ali ako je
tako, onda je šteta što ih otac ne vidi, ucinile bi mu se kao rajske hurije. Starac se toboze
mrštio, ali se vidjelo da je zadovoljan, dosadilo mu je što su ga do tada prepuštali bolesti i
pripremali za smrt. - Pred djecom i pred starcima ljudi govore samo gluposti - rekao je ljutito,
misleci valjda na veliku mracnu kucu u kojoj je lezao. - Jedino ovaj moj svojeglavi sin
postupa sa mnom kao s covjekom, zato što me ne poštuje, srecom.

Hasan se smijao i odgovarao mu ravnom mjerom, kao da je pred njim drug i zdrav covjek.

- Otkad te ne poštujem?
- Odavno.
- Otkako sam napustio Carigrad i vratio se ovamo? Otkako sam postao skitnica, dzelepcija?
Nepravedan si, oce. Ja sam mali covjek, obicne pameti, skromnih sposobnosti, djeca u školi
nikad ne bi ucila o meni.
- Sposobniji si od mnogih na visokim polozajima.
- To nije teško, oce, mnogo je glupaka na polozajima. A šta bih ja s polozajem, i šta bi polozaj
sa mnom? Ovako sam zadovoljan. Ali manimo se toga razgovora, nikad nismo uspijevali da
ga dovršimo. Bolje je da te pitam nešto za savjet. Imam posla s jednim covjekom, neugodan,
uobrazen, glup, nepošten, prost, gleda me s visoka, vidim da me prezire, samo što ne trazi da
mu poljubim papucu, i nije mu dovoljno što cutim o tome da je glup i nepošten, vec se ljuti