Page 157 - Meša Selimović - Derviš i smrt

ne bi pomiješao s drugima. Umro je zato što se suprotstavio; neka vojuje i mrtav.
Kad sam ostao sam, kad su se ljudi razišli, bacivši po grudu zemlje u grob, kleknuo sam uz
nabubrelu humku, necije vjecno boravište, i spomen na Haruna.

- Harune! - šaptao sam u zemlju kucu, humku cuvarku. - Harune, brate, sad smo više nego
braca, ti si rodio mene današnjeg, da budem pamcenje; ja tebe izdvojenog, da budeš biljeg.
Sretaceš me jutrom i vecerom, svakog dana, mislicu na tebe više nego dok si bio ziv. I neka
svi zaborave, jer je ljudsko pamcenje kratko, ja necu, ni tebe ni njih, kunem se i onim i ovim
svijetom, brate Harune.
Na sokaku me ceka Ali-hodza, poštovao je moj razgovor sa sjenkom mrtvacevom. Volio sam
izbjeci susret s njim, narocito sad, uzbudjen poslije sahrane, ali nisam mogao. Srecom, bio je
ozbiljan, i ljubazan, mada cudan, kao uvijek. Izrazio mi je saucešce, i zazelio sabur, meni i
svim ljudima, zbog gubitka, a on je svaciji, iako je to i jedan dobitak, jer mrtvi mogu da budu
korisniji nego zivi, a onakvi su kakvi su nam potrebni, ne stare, ne svadjaju se, nemaju svoga
mišljenja, cutke pristaju da budu asker, i nece izdati, sve dok ih ne pozovu pod drugu zastavu.

- Zar me vidiš? - pitao sam ga. - Zar me poznaješ?
- Vidim te i poznajem. Ko ne poznaje šejha Nurudina!

Ne prezire me, nisam za njega više samo vazduh.
Cemu se od mene nada kad priznaje da postojim?
Hasan i zlatar Sinanudin platili su da se nad mezarom sagradi grobnica od tvrdog kamena, i
lijepa zeljezna ograda oko nje.
Vracajuci se sa jacijske molitve, prvog petka nakon sahrane, u mraku sam vidio kako na
Harunovu grobu gori svijeca. Neko je stajao sa strane.
Prišao sam i poznao Mula-Jusufa, ucio je molitvu.

- Jesi li ti upalio svijecu?
- Nisam. Gorjela je kad sam naišao.

Stavile su je i zapalile necije ruke, za pokoj, i spomen ubijenom.
Otada su uoci svakog praznika gorjele svijece na nišanima.
Uvijek zastanem u mraku i gledam ta mala drhtava svjetla, uzbudjen, ganut prvih dana, poslije
ponosan. To je moj bivši brat, to njegova cista duša svijetli plamiccima, to njegova sjena
dovodi nepoznate, da pale ove njezne vatrice njegovoj uspomeni.
Postao je ljubav kasabe, poslije smrti. Za zivota jedva ga je ko znao.
Meni je bio krvavo. Za zivota bio mi je samo brat.

13.

Lijepa rijec je kao lijepo stablo,
korijen mu je duboko u zemlji,
a grane se pod nebo uzdizu.

Privrzenost mrtvom bratu vratila mi je Hasanovo prijateljstvo. Mozda je u njegovim rijecima i
postupcima bilo i neke skrivene namjere, zelje da me zaustavi na putu koji je naslucivao, ili se
ja varam, mozda je moja osjetljivost vidjela i ono cega nema. Ali, bilo ovako ili onako, u
njegovo prijateljstvo nisam mogao sumnjati.