Page 159 - Meša Selimović - Derviš i smrt

što ne govorim kako je pametan i cestit, a najgore je što on sam vjeruje u to. Molim te, šta da
radim?
- Što me pitaš? Pošalji ga do djavola, eto šta da uradiš!
- Poslao sam ga do djavola, oce, onda, u Carigradu - nasmijao se Hasan - i došao ovamo da
postanem dzelepcija.

Voljeli su se cudnom, mušicavom ljubavlju, ali istinski njeznom, kao da su htjeli da
nadoknade vrijeme kad ih je odvajala njihova tvrdoglavost.
Starac je zahtijevao da se Hasan ozeni (»Ne mogu prije tebe«, rugao se Hasan), da napusti
dzelepcijski posao i duga putovanja, da se ne odvaja od njega. Sluzio se i lukavstvom,
pravdajuci se da je teško bolestan i da ga smrtni cas moze zadesiti u svako doba, pa bi mu
lakše bilo ako se tada kost njegova nadje uz njega, da mu duša bez muke izadje. - Ko zna ko
ce prije - odgovorio je Hasan. Ali je pristao na lišavanja koja namece ljubav, bez velikog
oduševljenja, doduše, narocito zbog putovanja; jesen je, vrijeme da putuje, navikao je, kao
rode. Lastavice su otišle, uskoro ce i divlje guske zakricati u visinama, leteci svojim
putevima, a on ce gledati u nebo za njihovim klinom i zamišljati cudne slasti svojih lutanja,
jednom ljubavlju odvojen od druge.

U kuci su se desile vazne promjene. Krupni momak, Fazlija, muz crnooke ljepotice, Zejne, što
je zivjela s mladicem, postao je vjerna dadilja starceva. Pokazalo se da su njegove ogromne
ruke sposobne za najnjeznije pokrete i najpazljiviju njegu. Hasan je u ocevoj sobi ostavljao
novac, jer je poznavao momka i bojao se da njegova privrzenost ne usahne.
Opasnu ljubav prekinuo je odlucno. Njena prividna cvrstina slomila se lakše nego što bi i
najpodrugljivija mašta mogla pretpostaviti. Cvrstu tvrdjavu predale su vjecne izdajice ljubavi.
Oporavivši se toliko, da smrt više nije izgledala suviše blizu, otac nije pristao da se sav imetak
uvakufi, ali je vakuf ipak bio velik, i uz muteveliju (Jedan pošten i razborit pisar iz mešceme
pristao je da primi ponudjenog mutevelijskog vrapca umjesto nesigurnog kadijskog goluba;
tada mi se objasnilo ko je Hasana obavijestio o Harunovoj nesreci), trebalo je postaviti i
pomocnika. Hasan je pozvao mladjeg momka u svoju sobu, i ponudio mu ugledan i dobro
placen polozaj, ako nikad više ne dodje u ovu kucu, osim poslom, do njega, i ako se nikad i
nigdje ne susretne sa Zejnom, osim slucajno, pa i to neka prodje bez razgovora. Ako pristane i
odrzi rijec, neka cuva priliku koja mu je data; ali ako pristane pa prevari, odmah moze ici kud
hoce.

Bio je spreman na mladicev otpor i zaljenje, mislio je cak i da popusti, da ostavi sve da traje i
dalje, jer se pokajao što ga je stavio pred takav surov izbor. Ali je mladic odmah pristao. Bio
je bistar i sposoban. Hasanu se smucilo.
Onda je zovnuo zenu, da joj kaze, ali je mladic sam rekao sve, da se na zalost više nece moci
vidjati, on odlazi za svojom sudbinom, a ona svoju vec ima, neka ga ne pamti po zlu, a on ce
zivot u ovoj kuci pamtiti samo po dobru, a eto, Bog hoce da ovako bude.
Trebace paziti na njega, mislio je Hasan gadljivo.

Zejna je stajala kraj vrata, bez rijeci, kroz tamnu boju koze probilo je bljedilo, donja usna je
drhtala, kao u djeteta, ruke su visile nemocno niz puna bedra, mlitavo izgubljene u naborima
dimija.
Tako je ostala i kad je mladic izašao iz sobe. Tako je ostala i kad joj je Hasan prišao i stavio
oko vrata struku majcinih bisera. - Da bolje paziš oca. - rekao je, ne zeleci da otvoreno placa
njenu zalost, i ostavljajuci je cistu pred muzem.