Page 12 - Meša Selimović - Derviš i smrt

razloga, a ne krupnih.

Osjecao sam se siguran, sigurniji od nje, izmijenio sam odnos u samome sebi. Nismo ono sto
smo bili u pocetku, ona gospodska zena lijepih ociju, a ja skromni dervis, vjecni seljak, vec
dvoje jednakih sto govore o poslovima. Tu sam jaci od nje. Ali dok sam se saglasavao s onim
sto je govorila, gledala me blagonaklono, bilo joj je to sasvim razumljivo, ali kad sam rekao
ono sto nije moglo da joj se dopadne, luk njenih obrva poceo je da se grci, pogled joj se
zaostrio. Moje suprotstavljanje joj je izgledalo glupo i inadzijsko. - Otac ce ga razbastiniti,
sigurno - rekla je prijeteci.

Nisam se mnogo brinuo da li ce ga otac razbastiniti ili nece. Niti me mnogo uznemirila
svojom ljutnjom. Htio sam samo da joj razbijem sigurnost, da postignem ono do cega mi je
stalo.

- Moze ga razbastiniti - rekao sam mirno. - Ali otac je star i vec dugo boluje. Hasan moze
podici tuzbu za obaranje testamenta, i dokazivace da je otac bio slab, nemocan, da nije pri
punoj svijesti donio odluku, ili da ga je neko nagovorio.

- Ko bi mogao da ga nagovori?

- Govorim o tuzbi. Svejedno ko. Bojim se da bi presuda ispala u Hasanovu korist. Pogotovu
sto se ne bi sudilo ovdje, zbog Ajni-efendije. A ne smijemo zaboraviti da i Hasan ima veza.

Gledala me cuteci. Skinula je jasmak davno, jos kad su svijece donesene i kad je pocela svoju
ruznu pricu. Na lijepom licu od mjesecine oci su sjale u uglovima ziskom odsjaja od plamena
svijeca, drhtavo i nemirno. To nije njen drhtaj, ali ga primam kao njen. Malo sam zlurad.
Znam da sam je uznemirio, nije vjerovala da cu njenoj zamisli natovariti na vrat ovolike
teskoce, mada je sigurno znala za neke.

Posmatrala me netremice, kao da nastoji da vidi trag sale na mome licu, nesigurnost uvjerenja,
mogucu nedoumicu. Ali vidi samo sigurnost i zaljenje sto je tako. Cinilo mi se da njena
ljutina raste, kao iz ponornog izvora, jes teza sto nije mogla da se suprotstavi dostojnim
razlogom, i namjerno sacekavsi da je preplavi, sprijecio sam da izbije. Pristao sam na sve sto
je htjela, ali su opravdane zamjerke ostale:

- Treba ga nagovoriti, da sve proðe bez tuzbe.

Mislio sam da ce ustrajati u svome prkosu, osporavace mogucnost ma kakvog parnicenja i
mijenjanja oceve volje, a onda ce otpoceti drugi razgovor, koji joj nudim.

Odustala je, meðutim, od otpora odmah. Zurilo joj se.

Upitala je, otkrivajuci svoju neuvjerenost: - Da li ce pristati?

- Treba pronaci dobre i pametne razloge koji ga nece ni naljutiti ni uvrijediti. S njim je tesko
na prkos.

- Nadam se da mozete naci dobre i pametne razloge.

To je podsmijeh, ili nestrpljivost. Mislila je da ce sve biti lakse.