Page 156 - Meša Selimović - Derviš i smrt

- Smiri se.
- Zašto?
- Pogled ti je cudan.
- Tuzan?
- Volio bih da je tuzan.
- Maloprije, na mezarju, uzalud sam ocekivao da me nešto opomene kad naidjem na Harunov
grob.
- Suviše traziš od sebe. Dovoljno je da zališ. Ostala mi je nejasna njegova misao, a nisam
smio da pitam. Bojao sam se da ne pogodi ono što se dogadja u meni. Ne vraca me bez
razloga u zalost.

Na caršiji, na sokacima, ljudi su nam prilazili, osjecao sam kako je sve više nogu iza nas, sve
mukliji je topot koraka, sve je gušca ljudska ljesa, nisam ih ocekivao toliko, ucinio sam ovo
zbog sebe, ne zbog njih, a evo, moje se otimalo od mene, postajuci njihovo. Nisam se osvrtao
da ih vidim, ali sam, uzbuden, osjecao kako me nosi ovo mnoštvo, kao talas, rastao sam s
njim, postajao vazniji i jaci, bilo je isto što i ja, uvecan. Zalili su, osudjivali, mrzili, svojim
prisustvom, cuteci.

Ova dzenaza je opravdanje moje mrznje. Hasan je nešto tiho rekao.

- Šta kazeš?
- Nemoj da govoriš. Nemoj ništa da govoriš nad mezarom.

Odmahnuo sam glavom. Necu da govorim. Drugo je bilo onda, u dzamiji. Išli su za mnom,
kad sam se vracao od kapije smrti, i nismo znali, ni ja ni oni, šta treba da se desi. Sad znamo.
Ne cekaju od mene rijeci, ni osudu, sazrelo je u njima, i sve znaju. Dobro je što sam ovo
ucinio, necemo sahraniti ovog bivšeg covjeka da ga opravdamo neduznog, ucinicemo više:
posijacemo ove kosti kao sjecanje na nepravdu. A neka nikne šta hoce i šta Bog odredi. Tako
je moja mrznja postala plemenitija i dublja.
Pred dzamijom momci su stavili tabut poknven zelenom caburtijom na mejtaš. Uzeo sam
abdest, stao ispred tabuta i poceo da govorim molitve. A onda sam upitao, ali ne po duznosti,
kao uvijek dosad, vec sa izazovom i likovanjem:

- Recite, ljudi, kakav je bio ovaj mejt?
- Dobar! - odgovorilo je stotinu glasova, uvjereno.
- Praštate li mu za sve što je ucinio?
- Praštamo.
- Jamcite li za njega pred Bogom?
- Jamcimo.

Nikad svjedocenje za mrtvog covjeka pred njegov vjecni put nije bilo iskrenije i izazovnije.
Mogao sam da pitam deset puta, odgovarali bi sve glasnije. Mozda bismo poceli da vicemo, s
prijetnjom, bijesno, s pjenom na ustima.
Onda su ovog starog mrtvaca nosili na ramenima, preuzimajuci tabut jedan od drugoga,
ukazujuci mu pocast, radi sevapa, i inada.
Sahranili smo ga uz tekijski zid, na mjestu gdje se sokak otvarao prema kasabi. Da bude
izmedju mene i ljudi, štit i opomena.

Nisam zaboravio, muslimani su se nekad sahranjivali u zajednickom groblju, jednaki i poslije
smrti. Poceli su se razdvajati kad su postali nejednaki u zivotu. I ja sam brata izdvojio, da se