Page 153 - Meša Selimović - Derviš i smrt

- Kako to da ni rijec niste rekli o muselimu kad je izašao? - upitao sam Hasana na sokaku.
- Šta bi se o njemu imalo reci?
- Prijetio je, vrijedjao.
- On moze unesreciti, ali ne moze uvrijediti. Moraš voditi racuna o njemu, kao o vatri, kao o
mogucoj opasnosti, to je sve.
- Govoriš tako, jer ti nije zlo ucinio.
- Mozda. A ti si bio uznemiren. Jesi li se uplašio? Duhan ti je ispadao izmedju prstiju.
- Nisam se uplašio.

Pogledao me, iznenadjen valjda mojim glasom.

- Nisam se uplašio. Sjetio sam se svega. Sjetio sam se svega, bogzna koji put, ali drukcije
nego ikad ranije. Bio sam uznemiren kad je ušao, i dok je razgovarao s hadzi-Sinanudinom,
nisam mogao ni da odredim ni da zaustavim nijednu svoju misao, pretrcavale su kroz mozak,
usplahirene, zbunjene, isprepletene, vrele od sjecanja, pozlijedjenosti, bijesa, bola, sve dok me
nije okrznuo hladnim usredsredjenim pogledom, teškim od prezira i nipodaštavanja, drukcijim
nego što je gledao njih dvojicu. Tada, u tom kratkom casu, kad su nam se pogledi dodirnuli,
kao dva oštra vrha nozeva, moglo se desiti da u meni prevlada strah. Bio se vec javio, i plavio
me, naglo, kao nadošla voda.
Dozivljavao sam teške casove i ranije, sukobljavao se u sebi sa oprecnim mišljenjima, mireci
plahovitost nagona i opreznost razuma, ali ne znam da sam se ikad, kao u tom trenutku,
pretvorio u poprište toliko suprotnih htijenja, da su toliki buljuci naprasnih zelja nasrtali da
provale, zadrzavani kukaviclukom i strahom. Ubio si mi brata, vikao je u meni ostrvljeni
bijes, uvrijedio si me, uništio. A u isto vrijeme sam znao da nije dobro što me vidi baš s ovim
ljudima, koji ga preziru i odupiru mu se. Tako sam i nehotice, bez svoje volje, na suprotnoj
strani, protiv njega, a volio bih da to ne zna.

Odlucio je, izgleda, baš taj strah. Istisnuo ga je stid pred samim sobom, najgori i najtezi stid,
koji radja hrabrost. Moja uzbunjenost se smirila, stišao se ludi huk, misli nisu više prelijetale
kroza me kao ptice preko vatrišta, znao sam za jednu jedinu, nastala je tišina smirenja, u kojoj
su andjeli pjevali. Andjeli zla. Likujuci.

To je bio radosni cas moga preobrazaja.
Gledao sam poslije toga, gotovo ozaren novom vatrom, iznutra, gledao u njegov snazni vrat, u
malo pognuta pleca, u zbijenu priliku, svejedno mi je da li ce se okrenuti, svejedno mi je da li
ce me pogledati s osmijehom ili s prezirom, svejedno, moj je, potreban mi, vezao sam se za
njega mrznjom.

Mrzim te, šaptao sam strasno, okrecuci pogled, mrzim ga, mislio sam, gledajuci ga. Mrzim,
mrzim, dovoljna mi je ta jedna jedina rijec, nisam mogao da je se naizgovaram. Bila je to
slast, mlada i svjeza, bujna i bolna, kao ljubavna ceznja. On, govorio sam u sebi, ne dajuci mu
da ode daleko od mene, ne dopuštajuci da ga izgubim. On. Kao što se misli o voljenoj
djevojci. Ponekad sam ga puštao od sebe, kao zvjerku, da bih mogao ici za njegovim
tragovima, i opet ga priblizavao, da mi bude na nišanu ociju. Sve što je u meni bilo razdešeno,
zbunjeno, rasuto, sve što je trazilo izlaz i rješenje, smirilo se, stišalo, sakupilo snagu što je
neprestano jacala.
Moje srce je našlo oslonac.

Mrzim ga, šaptao sam zaneseno, iduci sokakom. Mrzim ga, mislio sam, klanjajuci jaciju.
Mrzim ga, izrekao sam gotovo glasno, ulazeci u tekiju.