Page 151 - Meša Selimović - Derviš i smrt

Vratio sam se u ducan, porazen. Hasan me pogledao, ne upitavši ništa.

- Ucinilo mi se da je jedan poznanik.

Srecom, nisu vidjeli moju zbunjenost, sigurno su posvršavali sve svoje poslove dok sam
trazio Ishaka, i nastavljali su razgovor, drukciji, doduše, drugim glasom, drukcijim rijecima.
Svejedno mi je, postalo mi je otuzno njihovo prijateljstvo. Licilo je na nedoraslost. Ili na
lijepu laz. Ovo moje, što se dešava, ozbiljnije je, i vaznije.
Opet sam iskljucio svijet, u casu je zarasla staza koja je vodila ljudima, mislio sam na Ali-
hodzu, na Ishaka, na sebe, uzbunjen i pomracen.
Nije me se ticalo, a opet sam cuo njihov razgovor, ne razumijevajuci ga.

- Necu - rekao je Hasan, odbijajuci nešto - Nemam ni vremena ni volje.
- Mislio sam da si hrabar.
- Kad sam rekao da sam hrabar? Ne vrijedi ti da me podbadaš. Necu da se miješam u to. A
bolje bi bilo da se ni ti ne miješaš.
- Plah, tvrdoglav, nikakav - zakljucio je starac tiho.

Ali to više nije ljubav.
Tako je bolje, mislio sam malodušno, nesvjesno opravdavajuci svoje izdavanje. Tako je bolje,
bez slatkih rijeci, bez praznog smiješka, bez varanja. Sve je lijepo dok ništa ne trazimo, a
prijatelje je opasno iskušavati. Covjek je vjeran samo sebi.
Dok sam tako, prljajuci druge, utoljavao svoj nemir, bez zadovoljstva i bez zluradosti, ducan
se zamracio, plave sjenke postale su crne.
Okrenuo sam se: u kamenom okviru vrata stajao je muselim.

- Udji - pozvao ga je hadzi-Sinanudin, ne dizuci se.

Hasan se digao, mirno, bez zurbe, i pokazao mu mjesto.
Ja sam se pomakao u stranu, bez ikakve potrebe, otkrivajuci tako svoju zbunjenost. Prvi put
sam ga vidio izbliza poslije Harunove smrti. Nisam znao kakav ce biti ovaj susret, nisam znao
ni sad dok sam ga gledao, uznemiren, vracajuci na njega pogled s Hasana, s hadzi-Sinanudina,
sa svojih ruku, smeten i prestravljen, ne pred njim, pred sobom, jer nisam znao šta ce se desiti,
da li ce me pozlijedjenost gurnuti protiv njega u najgorem casu i na najgori nacin, ili ce me
strah natjerati da mu se pokorno osmjehnem, uprkos svemu što sam osjecao, zbog cega bih
prezirao sebe cijelog zivota. Gubio sam prisebnost, osjecao kako mi zlicica igra i krv mucno
navaljuje u srce. Uzeo sam duhansku kutiju koju mi je Hasan pruzio (zar je osjetio moj
nemir?), i jedva otvorivši poklopac, poceo da hvatam zute tanke vlati, prosipajuci ih drhtavim
prstima po krilu. Hasan je uzeo kutiju, napunio cibuk i pruzio mi ga, pušio sam, potezao ljuti
dim, prvi put u zivotu, jednom rukom drzao drugu i cekao da me pogleda, da mi nešto kaze,
osjecajuci da sam mokar od znoja.

Nece sjesti, rekao je hadzi-Sinanudinu, svratio je slucajno, prolazeci ovuda, i sjetio se da ga
nešto upita.
(Navala krvi se stišala, disao sam lakše, gledao ga ispod oka, još je mracniji, mislio sam, još
ruzniji nego onda, iako ne znam da li mi je ikad padalo na um da je mracan i ruzan.)
Nije to njegov posao, ali su mu rekli da hadzi-Sinanudin nece da plati seferi-imdadije, ratnu
pomoc, odredjenu carskom zapoviješcu, pa i drugi zbog toga zatezu, a ako ugledni ljudi, kao
on, hadzi-Sinanudin, ne izvršavaju svoju duznost, šta se moze ocekivati od ostalih, batakcija i
lezihljebovica, kojih se ne tice ni zemlja ni vjera, i koji bi pustili da sve propadne samo da