Page 149 - Meša Selimović - Derviš i smrt

Dok je Hasan pricao hadzi-Sinanudinu Jusufu o susretu i razgovoru, mislio sam kako je dobar
i pazljiv covjek, i kako je sreca što sam naišao na njega. Smijali su se, hadzi-Sinanudin tiho,
samo vedrim ocima i krajevima tankih usana, Hasan glasno, pokazujuci sedef svojih ravnih
zuba, i razgovarali, ne trudeci se da budu ni pametni ni ozbiljni, gotovo neobuzdani, kao
djeca, kao prijatelji koji uzivaju jedan u drugome.

Hasan je pretjerivao, iskrivljujuci hodzine rijeci. Rekao je kako Ali-hodza nije htio da dodje,
zato što se boji hadzi-Sinanudina. Briga o zatvorenicima je hadzi-Sinanudinovo zadovoljstvo,
kao lov, kao kocka, kao ljubav. Svijet bez zatvorenika, to bi bila hadzi-Sinanudinova tuga. Na
cemu bi se tada izivljavala njegova plemenitost? Ne bi mogao bez njih, i kad bi ih nestalo, bio
bi nesrecan i izgubljen. Išao bi da moli vlast: ne uništavajte me, zatvorite nekoga! Šta cu ja
bez zatvorenika? Ako nikog ne bi bilo, ponudio bi da zatvore njegove prijatelje, da bi mogao
da se brine za njih. Tako bi im najbolje dokazao svoju ljubav.

- Valjda bi mi i ti ucinio to zadovoljstvo - smijao se starac, pristajuci na Hasanovu šalu,
ravnodušan prema onome što je covjek o njemu stvarno rekao. I odmah je sve prebacio na
Hasana:
- A šta je o tebi rekao? Da si nesposoban i za dobro i za zlo? Tako je, cini mi se, mislio?
- Rdjav bez licne koristi, dobar samo kad sam neodgovoran. Nešto kao griješni andjeo,
porocna djevica, pošteni lupez.
- Porocan i plemenit, smiren i plah, razlozan i tvrdoglav. Svakakav. Nikakav.
- Ne cijeniš me baš mnogo.
- Ne - rekao je starac ozareno. - Ne cijenim. Njegov pogled je govorio: ne cijenim, volim te.
Bilo je tiho i ugodno u ovom cistom ducanu, svjezina se dizala iz opranih, još vlaznih
podnica, kroz kameni okvir otvorenih vrata uvlacila se stišana toplina ljetnog dana, culo se
sitno kuckanje kujundzijskih cekica, kao u djecijoj igri, kao u snu. Pred ocima mi je polumrak
nadsvodjenog kamenog ducana, zelenkast od sjene gustog drveta na sokaku, kao smiren
odsjaj duboke vode. Osjecao sam se lijepo, prijatno, sigurno. Dok je Hasan pricao o Ali-
hodzi, znao sam da nece ništa reci o meni, nisam se plašio ni izdaje ni neopreznosti. Mir se
slijegao po meni, kao polen, kao ljetna rosa, zbog ove dvojice ljudi. Bili su dva sjenovita
drveta, dva bistra izvora. Varka je, ili se moje sjecanje pretvara u miris, ali mi se cini da sam
zaista osjecao svjezinu i blag miris što je strujao od njih. Ne znam kakav, na borovinu, na
šumsku travu, na proljetni lahor, na bajramsko jutro, na nešto drago i cisto.

Odavno nisam dozivio takvo tiho spokojstvo, kakvo su mi poklonila ova dva covjeka.

Njihova mjesecinasta vedrina, njihovo prijateljstvo bez usklika i keranih rijeci, njihovo
zadovoljstvo zbog svega što znaju jedan o drugome, natjerali su i mene da se smiješim, ne
narocito pametno, probudivši u meni zaspalu ili zeljenu dobrotu, kao kad gledamo djecu.
Postao sam prozracan, lak, bez traga zlocude tezine što me dugo tištala.

- Hajde da te ozenim, da se smiriš - rekao je starac njezno i prijekorno, i sigurno to nije
govorio prvi put. - Hajde, zli covjece.
- Rano mi je, hadzija. Nemam ni pedeset godina. A još me cekaju mnogi drumovi.
- Zar ti nije dosta, skitnico! Sinovi su uz nas dok smo jaki, a napuštaju nas kad su nam
potrebni.
- Ostavi sinove neka idu svojim putem.
- Ostavljam, skitnico. Zar ne smijem ni da zalim?