Page 150 - Meša Selimović - Derviš i smrt

Onda sam prestao da se smiješim. Znao sam da mu sin zivi u Carigradu. Mozda je zbog njega
poceo da se brine o zatvorenicima, da zaboravi zalost što ga godinama ne vidi. Mozda se zato
vezao uz Hasana, podsjeca ga na sina.

- Eto - okrenuo se Hasan meni, šaljivo prekoravajuci starca - zali što mu je sin završio škole, a
ne raskiva tudje zlato u ovoj radnji, što zivi u Carigradu a ne u ukisloj kasabi, što mu šalje
pisma puna poštovanja, a ne trazi novac da raspe na kocku i na djizlije. Reci mu, šejh-
Nurudine, da ne griješi dušu.
Moje ganutosti je odjednom nestalo. Ono što je hadzi-Sinanudin odgovorio, ili je mogao
odgovoriti, da je sumnjiva sreca u tudjem svijetu, a da je od svega vaznija ljubav i toplina
medju onima koji bi ti i krvi svoje dali, moglo me podsjetiti na oca i brata. Moglo je, a nije.
To što se Hasan obratio meni, prvi put u cijelom razgovoru, bez potrebe, iz paznje, da me ne
ostavi po strani, podsjetilo me da sam ovdje suvišan, da su njih dvojica dovoljni jedan
drugome.

Bio sam siguran malocas da Hasan nece pomenuti nepravdu koju mi je ucinio Ali-hodza, znao
sam da ce me poštedjeti. A sad sam mislio da u njihovom razgovoru nije bilo mjesta za mene.
Otrijeznila me zakašnjela paznja, koja je sve pokvarila.
Teško mi je da se lišim zadovoljstva kojim sam bio ispunjen, i lijepog sjecanja, koje bih htio
da zadrzim, ali nisam mogao da ugušim sumnju. Ali-hodzine rijeci o sebi i hadzi-Sinanudinu
je ponovio, cak i teze nego što su bile. O meni je precutao. Da li samo iz paznje?

Zašto nije rekao? Od cega je zelio da me poštedi, ako je zaista mislio da je to ludost? Nije
mislio da je to ludost, eto zašto je precutao. Dobro zna zašto Ali-hodza nije htio da me vidi.
Za Ali-hodzu i za kasabu ne postojim više. Ni lika ni glasa, rekao je. Nema ga, nema šejh-
Nurudina, umrlo je njegovo ljudsko dostojanstvo. Ono što je ostalo, samo je prazna ljuštura
nekadašnjeg covjeka.
Ako ne misli tako, zar se i s tim nije mogao šaliti, kao i sa svim ostalim?
Ili je zelio da poštedi moju osjetljivost. Ako je tako, ipak sam na dobitku, iako boli.

Dok sam pokušavao da se oslobodim obruca što mi je stegao srce, precuvši ono što su njih
dvojica govorili, vidio sam kako je sokakom prošao covjek, zbog koga su se moje misli naglo
izmijenile. Zaboravio sam i Ali-hodzin prezir i neobjašnjeno Hasanovo cutanje o svemu.
Pored ducana je prošao Ishak, bjegunac! Sve je njegovo, i hod, i sigurno drzanje, i miran
korak, i nebojanje!
Rekao sam nešto, da opravdam svoj nagli izlazak, i istrcao na sokak.
Ali Ishaka nije bilo. Pozurio sam u drugu ulicu, trazeci ga. Odakle u kasabi? Usred dana,
neprerušen, neuzurban, kako se usudjuje, šta trazi?

Pred ocima mi je njegovo lice, vidjeno iz tame ducana, blještavo i jasno, kao i one noci, u
tekijskoj bašci, on je, sve sam sigurniji, raspoznavao sam svaku crtu, sad, naknadno; on je,
Ishak. Ne misleci zašto mi je potrebno, ni zašto je vazno da ga vidim, išao sam za njim, šteta
što ljudi ne ostavljaju za sobom miris, kao tvorovi, šteta što naše oci ne vide kroz zidove kad
nam zelja postane bezumna, htio sam da ga zovnem njegovim imenom, ali on nema imena,
zašto si se pojavio, Ishace, ne znam je li dobro ili rdjavo, ali je neophodno, rekao je: doci cu
jednom, i eto, došao je, sad je to jednom, i sve je opet ozivjelo u meni, i bol, i muka, kao i
ranije, mislio sam da je umrlo i postalo gnjilez, mislio sam da je potonulo na dno mene,
nedohvatno, a eto, nije. Ishace, gdje si? Jesi li misao, jesi li sjeme ili cvijet moga nemira?
Vidio sam ga one noci u bašci, vidio sam ga malocas, na sokaku. Nije avet. A ne stizem ga.