Page 148 - Meša Selimović - Derviš i smrt
P. 148

Otišao je bez pozdrava.
               Hasan se smješkao zbunjeno, sigurno zbog mene.

               - Opor je.
               - Opor i zloban.
               - Cudan covjek.
               - Zašto nije htio da me vidi?
               - Govorio je pametno. Bila mu je potrebna jedna ludost, da ga izvuce.

               Ne, nije to ludost. Nešto je htio, nešto je smjerao. Nema šejh Nurudina, rekao je. Mozda zato
               što nisam više ono što sam bio. Mozda što nisam vratio udarac? Ili što nisam ucinio ništa što
               bi covjek trebalo da uradi. I eto, nema me.

               - Šta misliš o njemu? - upitao sam Hasana, ne zeleci da otkrijem kako me zaboljelo što nije
               htio da me vidi, a ne misleci da se otkrivam time što ga ne zaboravljam. Srecom, Hasan je htio
               da me obešteti, i cinio je to smeteno. Znao sam po tome što troši mnogo rijeci, i što govori
               ozbiljno.
               - Ne znam. Pravedan je, i iskren. Samo nema mjere. To mu je postala ickija, kako on kaze. I
               porok. Ne brani pravdu, on napada njome; postala mu je oruzje, a ne cilj. Mozda i ne zna da je
               jezik mnogih koji cute, i osjeca zadovoljstvo da smije što oni ne smiju, donoseci im njihovu
               nerecenu rijec. Oni ga prepoznaju, jer je njihova unakazena potreba da govore, i ne bi ga bilo
               kad bi tu potrebu smjeli da zadovolje. Prirodan je i neizbjezan zato što ima korijen,
               neobavezan i pretjeran zato što je sam. Zato je i grub, zato i nema mjere. Uvjerio je sam sebe
               da je postao savjest grada, i siromaštvom placa to zadovoljstvo. Mozda ponekad donese i
               svjezine kao vjetar, ali ne vjerujem da cini veliku uslugu ni iskrenosti ni pravednosti. Po
               njemu, izgledaju kao nastranost. Lice na osvetu i na surovo zadovoljenje, a nikako na
               plemenitu potrebu kojoj bi ljudi trebalo da teze. Postao je sam svoj neprijatelj, pretvorivši se u
               suprotnost svemu što je mozda i iskreno zelio. Mozda je i opomena, ali nije putokaz. Jer, kad
               bismo svi cinili i mislili kao on, kad bismo govorili otvoreno i grubo o svakoj mani drugog
               covjeka, kad bismo se zalijetali u oci svakome ko nam se ne dopada, kad bismo trazili da ljudi
               zive kako mi smatramo da je dobro, svijet bi postao gora ludnica nego što je sad. Surovost u
               ime plemenitosti je strašna, vezala bi nam i noge i ruke, ubila bi nas licemjerjem. Bolja je
               surovost koja pociva na sili, bar mozemo da je mrzimo. Tako se izdvajamo i cuvamo bar
               nadu.

               Nisam mislio da li je tacno to što je govorio, ni da li je iskreno. Znao sam da je na mojoj
               strani, da me štiti od nepravednog napada: osjetio je šta me muci. Nicim me ne bi toliko
               smirio, ni podsmijehom, ni oštrinom, ni potpunim odbijanjem, koliko ovim glagoljivim
               razmatranjem, izvanredno podešenim za moje uho. Djelovalo je ubjedljivo, jer nije sitnicavo,
               a meni je ostajalo pravo da dorecem misao i da se odbranim. - Zlobni lakrdijaš! - mislio sam
               ljutito. - Bijesni mahalski pas! Stao je iznad cijelog svijeta i jednako pljuje po svakome, i po
               krivima i po pravima, i po griješnicima i po zrtvama. Šta on zna o meni da bi mogao da mi
               sudi!

               Ali moja srdzba nije bila duga, ni teška. Zaboravio sam Ali-hodzu uskoro, a u meni je ostala
               ugodna toplina od Hasanove rijeci. Nisam više ni mislio šta je rekao, znam da je lijepo i da
               sam zadovoljan. Pruzio mi je ruku, opet, odbranio me. A to je mnogo vaznije od glupog hira
               opakog hodze.
   143   144   145   146   147   148   149   150   151   152   153