Page 146 - Meša Selimović - Derviš i smrt

- Pa u tome i jeste sve: vracati se. S jedne tacke na zemlji ceznuti, polaziti i ponovo stizati.
Bez te tacke za koju si vezan, ne bi volio ni nju ni drugi svijet, ne bi imao odakle da podješ,
jer ne bi bio nigdje. A nisi nigdje ni ako imaš samo nju. Jer tada ne misliš o njoj, ne cezneš, ne
voliš. A to nije dobro. Treba da misliš, da cezneš, da voliš. Onda, spremi se na put. Ostavi
tekiju hafiz-Muhamedu, oslobodi se ti njih i oni tebe, i budi spreman da se na mirnom konju,
sa ranama na straznjici, nadješ na kapiji drugog carstva.
- Nije baš slavno.
- Rane su rane, dervišino.
- Mjesto je malo nezgodno.
- Mjesto kao i svako drugo. Ne mozeš jahati na glavi, nekome bi moglo izgledati cudno.
Licilo bi na pobunu. Onda, jesmo li se sporazumjeli?
- Jesmo. Nikud ne idem.
- Aman! Liciš mi na hirovitu djevojku s kojom nikad ne znaš na cemu si. E pa, bradata
mušicava djevojko, tvrdo si, izgleda, odlucio da ostaneš neodlucan. Ali ako promijeniš
mišljenje, ako ti dosadi da se rveš s jednom jedinom mišlju, kao sa karandzolozom, potrazi
me, znaš gdje ceš me naci.

Nisam htio da idem nikud iz kasabe. Zelio sam da odem, jednom ranije, da odlutam neznanim
putevima. Ali to je bila prazna sanjarija, nemocna zelja za oslobadjanjem, misao o onome što
ne moze biti. Sad se više ne javlja. Drzi me ovo mjesto nesrecom kojom sam pogodjen.
Prikovala me, kao kopljem. Ostalo mi je malo misli, malo pokreta, malo puteva. Sjedio sam u
bašci, na suncu, ili u sobi, nad knjigom, ili šetao pored rijeke, znajuci da to cinim po navici,
bez volje, bez uzivanja. Ali sam se sve cešce hvatao kako se osjecam ugodno na suncevoj
toplini, u onome što citam, u odbljescima vode. Pocelo je da biva obicno, cak lijepo,
spokojno. Cinilo se da zaista zaboravljam, u meni je vladala tišina. A onda bi me,
neocekivano, bez vidljiva razloga, bez misli koja bi ga izazvala, prostrijelio vatren ubod, kao
mucan skriveni bol, kao grc. Šta je to? - pitao sam se, toboze iznenadjen, bojeci se da priznam
tu nezeljenu uzbunu, zatrpavajuci je sitnicama što su mi bile nadomak ruke ili misli.

A nešto sam ocekivao.

Bio sam neodredjena i promjenljiva raspolozenja, kao covjek koji nije ni zdrav ni bolestan, i
ko; ga povremeni znaci bolesti teze pogadjaju nego da traju bez prekida.
Iz tog mucnog stanja izvukla me mrznja. Ozivjela me i ustalila, razgorjevši se jednog dana,
jednog trena, kao plemen. Razgorjela se, kazem, jer je dotle tinjala zapretana, i liznula,
bijesna od siline, joprzivši mi srce vrelinom. Bila je u meni, sigurno odavno, nosio sam je kao
zišku, kao zmiju, kao gujku što se sad rasprsnula, a nisam znao kako se do tog casa skrivala,
zašto je mirovala, i cutala, ni zašto se javila u prilici koja nije bila pogodnija od drugih,
ranijih. Sazrijevala je u tišini, kao i svako osjecanje i rodila se jaka i snazna, dugo hranjena
cekanjem.

Za divno cudo, bilo mi je drago da mislim kako se javila neocekivano, a osjecao sam je u sebi
i ranije, i pravio se da je ne prepoznajem. Bojao sam se da ne ojaca, a sad sam ja ojacao
njome, drzeci je pred sobom kao štit, kao oruzje, kao pozar, opijen njome, kao ljubavlju.
Mislio sam da znam šta je to, ali sve što sam do tada smatrao mrznjom, bila je njena prazna
sjenka. Ovo što me obuzelo, zivi u meni kao mracna i strašna snaga.
Ispricacu, polako, ne zureci, kako se to desilo. Desilo, zaista, kao potres.