Page 145 - Meša Selimović - Derviš i smrt
P. 145

To mi je vratilo Hasana, i teško objašnjivo zadovoljstvo zbog njegova prijateljstva, nekakvu
               unutrašnju ozarenost, bez razloga, gotovo bez smisla, ali sam je primao kao poklon, i zelio da
               traje, neprekidno.

               - Pametno si ucinio što si ga ostavio na miru - rekao je, ne pominjuci dobrotu vec korist;
               njegovo priznanje ponekad zvuci oporo. - Ako ga otjeraš, doci ce drugi. Ovaj je manje
               opasan, kad znaš ko je.
               - Niko mi više nije opasan. Ostavicu ga na miru, neka zivi kako zna. Ne mogu ni da ga mrzim.
               Cak ga i zalim.
               - I ja. Neshvatljivo je da covjek zivi samo od svoje i tudje nesrece. Da misli na svoju i
               priprema tudju. On sigurno zna kako izgleda pakao.
               - Zašto mi nisi rekao kada si saznao?
               - Ništa ne bih sprijecio. Sve se vec bilo desilo. Pustio sam da traziš i da se navikavaš na tu
               misao. Bogzna šta bi ucinio da si saznao iznenada.
               - Mislio sam da cu nešto uciniti kad pronadjem krivca. A ne mogu da ucinim ništa.
               - Ciniš mnogo - rekao je ozbiljno.
               - Ne cinim ništa. Puštam da vrijeme prolazi, izgubio sam oslonac, nema više radosti u onome
               što radim.
               - Ne smiješ tako da misliš. Preduzmi nešto, otimaj se.
               - Kako?
               - Kreni na put. Kud bilo. Kuci, u Johovac, promijeni kraj, ljude, nebo. Vrijeme je kosidbe.
               Zasuci rukave, stani medju kosce, oznoj se, umori.
               - Tuzno je sad kod moje kuce.
               - Onda, hajde sa mnom. Spremam se na put, do Save. Konacicemo u hanovima, medju
               buhama, ili pod bukvama, proputovacemo pola Bosne, preci cemo i u Austriju, ako hoceš.

               Nasmijao sam se:

               - Ti misliš da je putovanje svakome zadovoljstvo, kao tebi. Cak i lijek.

               Taknuo sam u pravo mjesto i zica je zabrujala. - Svakome bi trebalo odrediti da putuje, s
               vremenom na vrijeme - rekao je, paleci se. - Cak i više: da nikad ne zastane duze nego što je
               neophodno. Covjek nije drvo, i vezanost je njegova nesreca, oduzima mu hrabrost, umanjuje
               sigurnost. Vezuci se za jedno mjesto, covjek prihvata sve uslove, cak i nepovoljne, i sam sebe
               plaši neizvjesnošcu koja ga ceka. Promjena mu lici na napuštanje, na gubitak ulozenog, neko
               drugi ce zaposjesti njegov osvojeni prostor, i on ce pocinjati iznova. Ukopavanje je pravi
               pocetak starenja, jer je covjek mlad sve dok se ne boji da zapocinje. Ostajuci, covjek trpi ili
               napada. Odlazeci, cuva slobodu, spreman je da promijeni mjesto i nametnute uslove. Kuda i
               kako da ode? Nemoj da se smiješiš, znam da nemamo kud. Ali mozemo ponekad, stvarajuci
               privid slobode. Toboze odlazimo, toboze mijenjamo. I opet se vracamo, smireni, utješljivo
               prevareni.

               Nikad nisam znao kad ce njegova rijec skrenuti u podsmijeh. Je li se plašio odredjene tvrdnje,
               ili nije vjerovao ni u jednu odredjenu?

               - Zato ti neprestano odlaziš? Da sacuvaš privid slobode? Znaci li to da slobode nema?
               - Ima i nema. Ja se krecem u krugu, odlazim i vracam se. Slobodan i vezan.
               - Onda, treba li da idem ili da ostanem? Jer je svejedno, izgleda. Ako sam vezan, nisam
               slobodan. A ako je vracanje cilj, cemu onda odlazenje?
   140   141   142   143   144   145   146   147   148   149   150