Page 10 - Meša Selimović - Derviš i smrt

dopustio, udavio bih je u samom zacetku, stidom, mislju o godinama i zvanju, svijescu o
opasnosti kojoj bih se izvrgao, strahom od nemira koji moze da bude tezi od bolesti, navikom
da vladam sobom. Ali nisam mogao da sakrijem od sebe da je gledam sa zadovoljstvom, sa
dubokim i mirnim uzivanjem kojim se gleda tiha rijeka, nebo u predvecerje, mjesec u ponoc,
procvjetalo drvo, jezero moga djetinjstva u zoru. Bez zelje da se ima, bez mogucnosti da se
potpuno dozivi, bez snage da se ode. Ugodno je bilo gledati kako se love njene zive ruke,
kako se zaboravljaju u igri, ugodno je bilo slusati je kako govori, ne, nije trebalo nista da
govori, dovoljno je bilo da postoji.

A onda mi je doslo do svijesti da je opasno i ovo radosno posmatranje, nisam se vise osjecao
nadmocan, ni skriven, ozivjelo je nesto nezeljeno u meni. Nije to bila strast, vec mozda gore
od toga: uspomena. Na jednu jedinu zenu u mome zivotu. Ne znam kako je isplivala ispod
naslage godina, nije lijepa kao ova, nije joj ni slicna, zasto je jedna dozvala drugu, vise me se
tice ona daleka koja ne postoji, dvadeset godina je zaboravljam, i pamtim, dolazi u sjecanje
kad necu i kad mi ne treba, gorka kao pelin. Dugo je nije bilo u meni, odakle sad da se javi.
Da li zbog ove zene s licem iz grijesnih snova, da li zbog brata, da ga zaboravim, da li zbog
svega sto se desilo, da se prekorim? Da se prekorim sto sam ispustio sve mogucnosti, i vise ne
mogu da ih vratim.

Oborio sam pogled, nikad covjek ne smije misliti da je siguran, ni da je umrlo sto je proslo.
Ali zasto se budi kad mi je najmanje potrebno? Nije ona vazna, ta daleka, sjecanje na nju
zamjenjuje skrivenu misao da je sve moglo biti drukcije, pa i ovo sto me boli. Odlazi, sjenko,
nista nije moglo biti drukcije, i naslo bi se nesto drugo da boli. Ne moze biti drukcije pa da
bude bolje u ljudskom zivotu.

Ova sto me pokrenula, vratila me sebi.

- Slusas li?

- Slusam.

Je li primijetila da sam se izgubio?

- Slusam, nastavi.

Slusao sam zaista, to je sigurnije. Slusao i cuo, iznenaðen sto ona ne prica sasvim obicnu
pricu, nije doduse ni neobicna ali nije dosadna, i vrijedilo je slusati, vrijedilo vise nego
gledati. Moja nada je odjednom digla glavu.

Ispricala je, a to sam znao, cudnu sudbinu svoga brata, sto je svrsio skole u Carigradu i dospio
do polozaja koji je odgovarao i njegovu znanju i ugledu porodice (jedno je mozda precijenila,
drugo potcijenila, jer polozaj mu nije bio visok, ali je tako izravnila dobitak i gubitak). Bili su
ponosni na njega svi njegovi, pogotovu otac. A onda se desilo nesto nenadano, niko to ne
umije da objasni, niko ne zna da kaze pravi razlog, cak ni Hasan: izmijenio se, sasvim. Kao da
nikad nije ni sreo u zivotu onog divnog mladica, rekla je. I svi se zaprepasteno pitaju, kud je
otislo njegovo znanje o kome su i muderisi govorili s priznanjem, kako su se bez traga
izgubile tolike godine, gdje se to pripremalo zlo. Ostavio je sluzbu, ne upitavsi nikoga, dosao
ovamo, ozenio se kako mu ne odgovara, poceo da se druzi s prostim ljudima, okrenuo da pije
i da razbacuje imetak, cuda pravi po kasabi sa svojim drustvom, kod cengija (glas joj se
utisao, ali nije klonuo) i na drugim mjestima koje nije lijepo ni pomenuti. A onda je postao