Page 144 - Meša Selimović - Derviš i smrt
P. 144

- Izdao je moga brata, Haruna. Drugovao je s njim, i izdao ga. Sam je priznao.
               - Zašto bi on izdao tvoga brata?
               - Bio je špijun kadijin.
               - Oh, gospode Boze!

               Ovaj cestiti starac, koji je svoju cestitost hranio neiskustvom, lakše bi podnio da sam ga
               udario u lice, nego što sam mu iskustvo obogatio ovom prljavštinom.
               Sjeo je na klupu, prihvativši se nemocno za naslon, i tiho zaplakao.
               Mozda je tako i najbolje. Mozda je to od svega što se moze uciniti.

               11.

               Široka zemlja im je postala tijesna,
               srca su im osjetila usamljenost i tjeskobu.

               Moje nespokojstvo se proširilo, prostrijevši se unazad: mislio sam kako sam opkoljen odavno,
               kako tudje oci vec dugo vrebaju svaki moj korak, cekajuci da jedan bude pogrešan. A ništa
               nisam znao, hodao sam kao u snu, uvjeren da se sve moje tice samo mene i moje savjesti. Moj
               duhovni sin bdio je nada mnom, po tudjem nalogu, ostavljajuci mi od slobode samo prazno
               uvjerenje da je imam. Godinama sam zarobljenik, bogzna cijih i bogzna kolikih ociju.
               Osjecao sam se ponizen i stiješnjen, unazad, izgubivši i onaj slobodni prostor koji sam
               zamišljao kao svoj, prije nesrece. Oduzeli su mi ga, nije se više vrijedilo vracati u sjecanje.
               Nesreca je pocela mnogo ranije nego što sam je postao svjestan. Ko me sve nije drzao na oku,
               ko sve nije osluškivao moju rijec, koliko placenih ili dobrovoljnih strazara nije pratilo moj put
               i pamtilo moje postupke, cineci me svjedokom protiv samoga sebe. Broj im je postajao
               zastrašujuci. Išao sam kroz zivot bez straha i podozrenja, kao budala pored provalije, sad mi
               se cini provalijom i ravan put.

               Kasaba se pretvorila u veliko uho i oko koje lovi svaciji dah i korak. Izgubio sam prirodnost i
               sigurnost kad sam se susretao s ljudima. Ako sam se smiješio, izgledalo je da se ulagujem;
               ako sam govorio o nevaznim stvarima, izgledalo je da se krijem: ako sam govorio o Bogu i
               njegovoj pravdi, izgledalo je da sam glup.

               Nisam znao ni šta da ucinim sa svojim prijateljem Mula-Jusufom. Gorko kazem: prijateljem, a
               mislim da bi bilo još gore da smo zaista bili prijatelji. Ovako, što se njega tice, ne gubim ništa.
               Znam, bolje bih mazio svoju pozlijedjenost, kad bih mogao da se pozalim: gle, šta mi prijatelj
               ucini. Ali nisam htio. Tako bih okrivio jednog covjeka, i sve bi se svelo na racun izmedju
               njega i mene, jer bih, uvrijedjen prijateljevom izdajom, zaboravio druge. Ovako, otiskujuci ga
               u hrpu ostalih ljudi, proširivao sam i krivicu i gubitak. Cinio sam to nesvjesno, sa nejasnom
               zeljom da razmjere budu obuhvatnije, kao i moj bol, kao i moje namirivanje. Kazem: bol, a ne
               osjecam ga. Kazem: namirivanje, a ne ostvarujem ga. Ljudi su postali moji teški duznici, a
               ništa od njih ne trazim.

               Mula-Jusuf me susrece sa strahom u potamnjelim ocima, ja se smiješim umorno, sav crn
               iznutra. Ponekad, ali samo ponekad, cinilo mi se da bih mogao da ga zadavim dok spava, ili
               dok sjedi, zamišljen. Ponekad sam zelio da ga odvojim od sebe, da ga pošaljem u drugu
               tekiju, u drugi grad. Ali ništa nisam cinio.
               Hasan i hafiz-Muhamed bili su ganuti mojom velikodušnošcu i praštanjem, a meni je, zacudo,
               godilo njihovo priznanje za ono što nije bilo istina. Jer nisam ni zaboravio ni oprostio.
   139   140   141   142   143   144   145   146   147   148   149