Page 142 - Meša Selimović - Derviš i smrt

Imao sam cilj.
Pošao sam medju ljude, smiren, tih, snabdjeven strpljenjem. Zahvalno sam primao sve što su
mogli da mi pruze, i grdnju, i porugu, i obavještenje.
Nisam išao nasumce. Ako sam i skretao s pravca, ako sam i lutao bespucima, uvijek bih se
vratio na put koji sam trazio. Putokaz mi je bila moja upomost, i necija rijec, nagovještaj,
uzivanje nad mojom nesrecom, cudjenje zbog moje promjene, i koracao sam sve sigurnije u
traganju za tajnom, sve bogatiji i sve siromašniji od tog paljetkovanja, od te milostinje tudih
rijeci, mrznje, samilosti.

Razgovarao sam sa pasvandzijom, Kara-Zaimom, strazarima, softama, dervišima, sa
ozlojedjenima, nezadovoljnima, sumnjivima, sa ljudima koji su pojedinacno znali malo, ali su
zajedno znali sve, pokazivao sam blago lice covjeka koji ne trazi ni osvetu ni pravdu, vec koji
hoce da uspostavi pokidane veze sa svijetom i smiri se u ljubavi prema Bogu, što nam ostaje i
kad sve izgubimo. Mnogi su bili nepovjerljivi, mnogi surovi, i bezobzirni, ali sam ostajao
smjeran i kad su me obasipali pogrdama, nastojeci da, pognute glave, uhvatim makar i trun
istine, u prelivu glasa, u psovci, u likovanju, u toboznjem ili istinskom sazaljenju, u
plemenitosti cak, koja me iznenadjivala više nego pakost. I sve sam pamtio.

Kad sam prošao taj mucni put, doznavši i ono što mi nije bilo potrebno, moja naivnost je
umrla, od stida.

Tako sam završio posljednju školu i došao na kraj. Trebalo je da se desi ono što sam
ocekivao. Ali ništa više nije imalo da se desi, niti sam išta više ocekivao. Bio sam porazen, to
je sve što sam postigao. A medju ljudima je ostala lijepa prica o jednom smiješnom dervišu,
koji je s njima smireno razgovarao o njihovom i o svome zivotu, pozivajuci ih na ljubav i
opraštanje, kao što je i on oprostio, i koji je i sebe i njih tješio Bogom i vjerom, i onim
svijetom, ljepšim od ovoga.
Vrativši se od Abdulah-efendije, šejha Sinanove tekije (i do njega sam dospio: ispostavilo se
da smo sumnjali jedan u drugoga, i da smo se obojica prevarili, a bogzna koliko je on meni
zla nanio, zbog te prazne sumnje, a koliko ja njemu), vidio sam Mula-Jusufa u bašci, pored
rijeke. Trgao se kad sam otvorio kapiju i ušao; gledao me uznemireno, bolesno uzagrenih
ociju.

Znao je kuda odlazim i šta trazim.

Nismo se pozdravili. Otišao sam u svoju sobu, izgledala je mracna i hladna, zamišljao sam da
ce biti velika i svijetla sudnica, kad ovaj cas dodje, a nije ni ono što je bila. Odbijala me
svojom pustoši, zaboravili smo se dok sam tragao za tajnom, izgubio sam njenu naklonost, a
ništa nisam našao na drugom mjestu.
Stao sam uz prozor i nesabrano gledao u dan blještav od sunca. To je sve što sam mogao da
ucinim, iako sam znao da je besmisleno.
Kad su se vrata otvorila, znao sam ko je ušao. Ništa nisam rekao. Ni on. Cinilo mi se da cujem
njegovo teško disanje pored vrata.

Dugo je trajalo to mucno cutanje, dugo je stajao iza mene, kao moja crna misao. Znao sam da
ce doci, ovako, bez poziva. Odavno sam cekao ovaj cas. A sad sam samo zelio da ode. Ali
nije odlazio.
Progovorio je prvi, glas mu je tih i jasan.