Page 138 - Meša Selimović - Derviš i smrt

- Misliš?

Pogledao me zacudeno, ne shvativši moje pitanje, ne shvativši ni da je pakost, i rekao da mu
je zao mladica, izgrišce ga kao rdja ta ljubav bez ikakva izgleda, a bice sramota i za njega i za
nas. Sramota pred svijetom i pred njom, udatom i poštenom zenom. A on, hafiz Muhamed ce
moliti Boga da mladica skrene s tog puta, a njemu da oprosti grijeh ako je pogrešno vidio i
rdjavo pomislio.
Bio je potišten kad je sve rekao, kajao se. A pojelo bi ga da je cutao.
Kamo srece da je istina što govori ovaj covjek koji se boji grijeha i ondje gdje ga nema. A
mozda i ima? Zašto bi bilo nemoguce?

Zagrijala me ta ruzna misao, razvio sam je u casu, dao joj krila, otkrivši velicanstvene
mogucnosti koje krije. Pamtio sam zenine lijepe ruke što su se nesvjesno milovale, zeljno se
stiskajuci, i neistrošenu snagu kojom su zracile njene hladne oci, kao duboka voda, i njenu
mirnu bezobzirnost kojom se svetila za nešto. A pamtio sam i to da se vec sve desilo, da je
Harun bio ubijen, kad je trazila da izdam Hasana. Sigurno nije znala za moga brata, mozda
mu ni ime nikad cula nije, ali ja sam to zaboravljao, u mome sjecanju ostala je surova, kao i
njen muz, kadija, bili su za mene dvije krvozedne škorpije, i moje srce nije im moglo pozeljeti
nikakvo dobro. Zato je mrznja kliktala u meni: kamo srece! U jednom trenutku slabosti vidio
sam je potcinjenu mladošcu Jusufovom, a kadiju osramocena prastarom pravdom grijeha.

Ali sam brzo potisnuo tu misao, znao sam da je ruzna i da me unizila zeljom za sitnom
osvetom. A otkrila mi je i vazniju stvar: to se pokazala moja nemoc i strah pred njima, a strah
i nemoc radjaju niske nagone. U mislima sam prepustio bitku drugima, i makar za cas, iz
prikrajka uzivao u njihovom porazu. A kakav je to poraz, kakvo izravnanje prema onome što
sam ja izgubio?
Postidio sam se, i uplašio. Ne, rekao sam, cvrsto riješen, necu tako. Na što god se odlucim,
moracu da ucinim ja, sam. Bilo da oprostim, bilo da se namirim. To je pošteno.
Zovnuo sam opet Mula-Jusufa, poslije razgovora s hafiz-Muhamedom. Docekao sam ga,
razgledajuci Hasanov poklon, Abul-Faradzovu knjigu u safijanskom povezu, sa cetiri zlatne
ptice na koricama.

- Jesi li vidio ovo? Poklon od Hasana.
- Kako je lijepo!

Pipao je prstima safijan, i raširena krila zlatnih ptica, gledao cudesne inicijale i raskošna
slova, odjednom preobrazen. Ova ljepota, koja ga je cudno uzbudjivala, stišala je njegovu
uznemirenost s kojom je ušao u sobu.
Znao sam da bih stekao znacajnu prednost ako bih ga ostavio da išcekuje, da se boji,
zamišljajuci naš razgovor, da groznicavo kopa po riznici svojih grijehova, jer ih svako ima.
Ali sam se odrekao tog dobitka koji bi mi donio njegov strah. Više sam volio povjerenje.
Rekao sam da namjerno obnavljam razgovor koji smo vodili, jer njegova uznemirenost traje, a
to je najgore stanje, to znam po sebi, kad se ne odlucujemo, kad stojimo razapeti na mukama a
ponekad ne mozemo tacno ni da ih odredimo, i kad nas svaki dašak vjetra ljulja, cupajuci nas
iz korijena. Zelio bih da mu pomognem, koliko mogu, i koliko on hoce da primi. Cinim to
zbog njega, ali i zbog sebe, mozda sam kriv pred njim, propustio sam da ga jace privezem uza
se, i da mu tako vratim osjecaj sigurnosti. Izgubio sam brata, neka mi bude umjesto njega. Ne
trazim da mi kaze šta se s njim dešava, svako ima pravo da cuva svoju misao, ma kakva da je,
a nije uvijek lako ni reci, cesto se vrtimo kao vjetrokaz, i ne mozemo da odredimo svoj
polozaj, izbezumljeni nesigurnošcu. Vrtimo se izmedju ocajanja i zelje za smirenjem, i ne