Page 9 - Meša Selimović - Derviš i smrt

Nije to bila obicna radoznalost, da bolje sagledamo ova neobicna stvorenja, toliko izvan naseg
svijeta, a koju rijetko zadovoljavamo, ili je cak i ne osjecamo u susretima, iz razumljivih
obzira. Iznenada sam se nasao u polozaju da je posmatram skriven, ne remeteci nista u
odnosu, ostajuci pred njom dervis koji uvazava njenu volju i njeno gospodstvo. Malo
nadmocan u sebi zato sto znam sta misli, i sto je slobodno gledam, a ona mene ne vidi. Ne
vidi, i nista ne zna o meni. To je prednost koju bi covjek uvijek mogao da zeli, a rijetko je
ostvaruje. To je ona stara njegova zelja da bude nevidljiv. A ne cinim nista ruzno, gledam
mirno i sabrano, i znam da se u meni nece pokrenuti nijedna misao koje bih se sjecao sa
stidom.

Prvo sam zapazio njene ruke. Dok je pridrzavala jasmak, prisilnom kretnjom, koja je
odreðena, bez mnogo mogucnosti, bile su razdvojene i neizrazite, jedva su se primjecivale.
Ali kad je pustila tkaninu i sastavila ruke, one su odjednom ozivjele, postavsi cjelina. Nisu u
pohod polazile naglo niti su se kretale zivo, ali je u njihovom stisanom mirovanju, ili laganom
lutanju, bilo toliko snage i nekog neobicnog smisla, da su neprestano prikivale moju paznju.
Izgledalo je da ce svakog casa uciniti nesto vazno, nesto presudno, stvarajuci tako napetost
ocekivanja, stalnu i uzbudljivu. Mirovale su u krilu, sastavljene, obgrljene, kao da se dave u
tihoj ceznji, ili cuvaju jedna drugu da ne odlutaju, da ne ucine stogod nerazumno, nepomicne
u neprestanom talasanju sto se jedva vidjelo, sIicno nemirnom drhatu, lakom grcu od preobilja
snage. Onda su se bez zurbe razdvajale, kao da su se dogovorile, i samo trenutak lebdjele,
trazeci se, pa njezno padale, poput zaljubljenih ptica, na atlasno koljeno, opet zagrljene,
nerazdvojne, srecne u svom sastavljenom cutanju. Dugo je tako trajalo, i jedna se pomaknula,
prstima sto su se sporo i strasno grcili pocinjala da gladi atlas ispod sebe, i kozu ispod atlasa,
a druga je lezala na njoj, priljubljena, utisana, osluskujuci necujno pucketanje glatkog kumasa
nad okruglim mermernim koljenom. Samo ponekad bi se otkinule i jedna bi posla u
samostalan pohod, da ovlas dodirne minðusu na kraju uha stidljivo skrivenog ispod crne kose
crvenkasta odsjaja, ili bi se zaustavila u vazduhu, da cuje neku rijec, pa bi se povlacila, bez
mnogo zanimanja za razgovor, iduci u susret onoj drugoj sto je cutala, uvrijeðena tom malom
nepaznjom. Pratio sam ih, iznenaðen izrazitoscu njihova osamo staljenog zivota, kao dva mala
stvora sto imaju svoju vlastitu zivotnu putanju, svoje prohtjeve i svoju ljubav, svoju
ljubomoru, ceznju, blud, u jednom trenutku odusevljen, u drugom uplasen, zbog lude misli o
zatvorenosti i besmislenosti tog sitnog zivota, slicnog svakom, ali je to bila brza i bezopasna
misao, trenutni otkucaj drukcijeg zivota u meni, koji nisam zelio da budim.

Gledao sam ih i zbog ljepote. Pocinjale su od zglavaka, oivicene halhalama i vezenim rubom
svilene kosulje, njezno oblih i nepojmljivo tankih zglobova, prozracnih clanaka. Najljepsi su
bili prsti, dugi, gibljivi, svijetle koze salivene u pravilne cunjeve sa sjenkama pregiba,
zacudno zivi kad su se polako sirili ili skupljali u prozirnu casku, kao latice.

Ali ako sam prvo obratio paznju na ta dva mala stvora, dvije zivotinjice, dvije sipe, dva
cvijeta, nisam ih primjecivao same, ni u pocetku dok sam najvise u njih gledao, ni poslije kad
sam je otkrivao kao nepoznatu zemlju. Sve je na njoj bilo skladno i nerazdvojivo: pogled
ociju lako oivicen crnom bojom, sto se spajao s pokretom ruke jedva skrivene providnom
tkaninom kosulje; meki nagib glave; kad bi zatreptao zlatom obuhvaceni smaragd na celu, i
nesvjestan trzaj noge u srebrnoj papuci; lice bez neravnina, po kome se razlivala blaga
svjetlost nekud iznutra, iz krvi sto se preobracala u tople odsjaje; vlazan bljesak zuba iza
prividno lijenih, punih usana.

Imala je samo tijelo, sve drugo je njime potisnuto. Nije u meni probudila zelju, ne bih to sebi