Page 135 - Meša Selimović - Derviš i smrt

A mozda je to bila i odbrana od straha koji me mogao napasti. Nije bilo daleko, palucao je
oko mene, kao vatreni obruc. Štitio sam se varkom da se necim bavim, da se necim branim, da
nisam sasvim bespomocan. Nije bilo lako ozivljavati u sebi ljude s kojima sam se nekad
susretao, i prisiljavati ih da ponovo govore poznate rijeci, Ali sam u tom avetnom kretanju,
brujanju, šaptanju, zbrci, u tom ponekad bezumnom spajanju, uspijevao da se privezem uz
jednu misao, kao mornar uz krmu, da ga ne odnese talas u oluji.
A kad raspletem cvorove, kad sam ucinim izbor, znacu da li sam slucajno bacen u mutnu
maticu, ili postoje uzroci i vinovnici.

U izdvojenom svijetu, omedjenom nezaustavnim šumom kiše, gukanjem golubova, sivilom
oblacnog dana ili tamom mrkle noci, moju sobu su naseljavali svjedoci, nevicni u pocetku,
usplahireni kao i ja, ali sam postepeno uspijevao da ih privolim na red, odvajajuci ih jednog
po jednog, kao na saslušanju. Dijelio sam ih na znacajne i beznacajne. Beznacajni su oni koji
su mi krivi, jer su jasni. Znacajni su oni koji nisu sve rekli.
A kad sam obnovio što se moglo, u razgovorima u kojima smo bili ja i njihove sjenke, i
njihove rijeci, morao sam da provjerim sumnje i slutnje. Nisam to mogao da ucinim sa
sjenkama i rijecima, što su ostajale uvijek iste. Pošao sam u susret razrješenju tajne, medju
zive ljude.

Cekao sam samo da prodje izvjesno vrijeme, i da po svemu padne zaborav. Srecom, ljudi lako
zaboravljaju ono što ih se ne tice. Nastojao sam da svakoga uvjerim kako sam i ja zaboravio,
ili prezalio, uplašio se, povukao u molitvu. Neka uzme ko šta hoce.
Pozvao sam Mula-Jusufa. I njega sam na usamljenim nocnim saslušanjima prisiljavao da
ponavlja sve što je govorio i cinio. Bio sam uzbudjen, jer je razgovor vazan. Priznao sam da
sam pogriješio, pred Bogom i pred ljudima, ponašajuci se u nesreci nerazumno, nimalo
dostojno zvanja koje vršim. Zaslijepila me tuga, i ljubav, i to mi je jedino opravdanje.
Zaboravio sam da je Bog tako htio, i da je kaznio brata ili mene, ili obojicu, zbog grijehova
koje ne znamo. Tudjom rukom, ali svojom voljom.

Slušao je usredsredjeno, bez opreznosti kojom se obicno cuvao. Da li zbog mog smirenog
govora i tihog glasa, ili što ga je zaboljelo sjecanje na vlastitu nesrecu, gledao me slobodno i
otvoreno. A opet bio je uznemiren, gotovo razdrazen.

- Kakvih grijehova? - upitao je odbojno.
- Saznacemo ih na sudnjem danu.
- Daleko je sudnji dan. Šta dotle da radimo?
- Da cekamo.
- A je li kriva ta tudja ruka kojom nas Bog kaznjava?

Iznenadio sam se. Nikada nije tako oštro govorio i ljutito pitao. Prekinuo je moju ispovijest i
poceo razgovor o sebi. Misli na vojnike koji su mu ubili majku, zbog njenih cudnih grijehova,
i njega, bez ikakva grijeha. Sam je ubrzao ono što sam ja zelio.

- Ne znam, sine moj - rekao sam mirno. - Znam samo da ce svako odgovarati pred Bogom za
sve što ucini. I znam da nisu svi ljudi krivi, vec samo oni koji su krivi.
- Ne pitam zbog onih koji su ucinili zlo, vec zbog onih kojima je ucinjeno zlo..
- Pitaš zbog sebe. Tebi je ucinjeno zlo. Zato i ne znam da odgovorim. Ako kazem da nisu
krivi, naljutio bih te, a nije ni pravo. Ako kazem da su krivi, podrzao bih te u mrznji.
- Kakvoj mrznji? Koga ja mrzim?