Page 134 - Meša Selimović - Derviš i smrt

- Ne znam.
- Onda nisi. Zašto si ga dovodio ovamo kad nisi htio da ga prihvatiš?
- Prihvatio sam ga.
- Vršio si samo duznost, cekajuci njegovu zahvalnost. A on se sve više izdvajao i utvrdjivao u
mrznji.
- U mrznji? Prema kome?
- Prema svakome. Mozda i prema tebi.
- Zašto bi me mrzio? - upitao sam, zaprepašten tom mogucnošcu, iako sam o njoj mislio i
ranije.
- Trebalo je da od njega stvoriš prijatelja, ili da ga otjeraš. Ovako ste se spetljali kao dvije
zmije koje su jedna drugoj progutale rep i ne mogu više da se odvoje.
- Nadao sam se da ceš ti uciniti ono što nisam ja.
- I ja bih volio da to ucini neko drugi. I svi ljudi isto tako. Zato i ne cinimo ništa. Je li sad
dosta? Cekaju me.

Od njega se osjecao zadah rakije i duhana, bio je prijek i opor, spreman na svadju, neugodan.

- Je li ti Jusuf to sve rekao?

Okrenuo se i otišao, bez rijeci.
Dobro je što sam ga vidio i ovakvog.
Hasan je nedosljedan. Hasan ne zna šta hoce, ili zna a ne moze, Hasan je dobronamjeran ali
neizdrzljiv, Hasan pokušava a ne uspijeva, i mozda je zaista njegova nesreca u tom
beznadnom zapocinjanju, u tom gradjenju mostova preko kojih ne prelazi. To je prokletstvo
zelje koja se ne gasi, ali se ne ostvaruje. Neprestano trazi, s oduševljenjem, pa se brzo povlaci,
prazan i neoplodjen. Kao da ga vuce misao, a odbija covjek. To je cudno oštecenje, i muka, ne
zato što odustaje, vec što uvijek nanovo pokušava. Onda je sve u njemu, a ne u drugome.
A opet sam trazio uzrok izvan njega.
Kriv je što je otjerao Jusufa. A ipak sam se pitao, sasvim nelogicno: zašto? Ne uvidjajuci da
tako prebacujem krivicu na drugoga.

Trazio sam razlog što se Hasanovo oduševljenje brzo ugasilo. Šta je Jusuf ucinio? Htio sam
da mi to Hasan kaze, a on je optuzio samo sebe. Ubiljezio sam tu samooptuzbu na njegov
raboš, ali sam pitao i dalje: šta je Jusuf ucinio?
Pitao sam sebe, pitao sam Hasana, zbog sebe. Mucila me tajna, kao mrak, opsjednuto sam je
vezao, kao i sve, za svoju nesrecu, što se sklopila oko mene postavši mi hrana i vazduh, srcika
i jezgro zivota. Morao sam da je riješim, od toga je sve zavisilo, i mucio sam se groznicavo,
ponovo pretresajuci svakog covjeka, svaki dogadjaj, svaku rijec koja se ticala mene i moga
mrtvog brata. Zar moze da ostane potpuna tajna ono što se medju ljudima desi?

Ovaj raskid me natjerao da podjem unazad.
Sve se ponavljalo u mome sjecanju bezbroj puta, i sve mi je bilo poznato, a opet sam, ponovo,
razvijavao ono što se sleglo, sve dok u toj mucnoj igri nisu pocele da se stvaraju neocekivane
veze i mutan nagovještaj rješenja. U razloznijim trenucima cinilo mi se da nikakve svrhe
nema to zamorno preplitanje, da mi ništa ne moze donijeti to traganje za skrivenim smislom
najbeznacajnijeg pokreta ili necije rijeci, ali nisam mogao da odustanem, prepuštao sam se,
kao sudbini. Kad sve sastavim, vidjecu šta sam otkrio. Licilo je na kockanje, isto toliko
beznadno i isto toliko strasno. Nisam ocekivao siguran dobitak, ali je i neizvjesnost imala
drazi. Bodrila su me zlatna zrnca na koja sam nailazio, tjerajuci me da trazim zilu.