Page 133 - Meša Selimović - Derviš i smrt

I ja sam jedva uspio da vidim Hasana.
Mala zena, što je u svakog gledala rastreseno, tiho se osmjehujuci svome sjecanju ili
ocekivanju, sa cvijetom u kosi, dotjerana i namirisana (muz je sigurno mislio da je to zbog
njega, i bio je srecan), pustila me u strahu, zamolivši da kazem kako sam vrata našao
otvorena, lakše ce se opravdati što je zaboravila da zakljuca, nego što me propustila. Tri dana
i tri noci ne izlaze, rekla je, bez prijekora. Sve joj izgleda veselo.

Našao sam ga u prostranoj divanhani, s drugovima. Bacali su kocku.

Soba je u neredu, puna duhanskog dima što se vukao kao magla u polutami, zbog spuštenih
debelih zavjesa, svijece su još gorjele, iako je jutro, lica su blijeda, izmucena. Oko njih sahani
i caše. I gomile novca.
Hasanov izraz je krut, nesabran, gotovo zao.
Pogledao me zacudjeno, nimalo ljubazno. Pokajao sam se što sam došao.

- Htio sam da govorim s tobom.
- Sad sam u poslu.

Drzao je u ruci kocku od slonovace i bacio je na cilim, zauzet igrom.

- Sjedi, ako hoceš.
- Nemam vremena.
- O cemu si htio da govoriš?
- Nije vazno. Drugi put.

Izašao sam, uvrijedjen. I zacudjen. Ko je ovaj covjek? Prazna pricalica? Aprilsko sunce?
Slabic koga poroci svladavaju?
Bio sam zlovoljan, tezak od misli da nema ljudi koji su uvijek dobri. On rasipa lijepe rijeci, i
odmah ih zaboravlja.
A kad sam stigao do kraja dugog hodnika, Hasan je izašao iz sobe.
Prvi put sam vidio da je neuredan, nemaran prema sebi. Kao da nije on. Oci mu nisu vedre, ni
jasne, vec mutne i upale, smorene picem i dugim bdijenjem. Ruzno je treptao na svjetlu.

Gledali smo se bez osmijeha.
- Oprosti - rekao je tmurno. - Došao si u nezgodan cas.
- Vidim.
- Nije loše da znaš sve o meni.
- Nema te vec danima. Htio sam da vidim šta je s tobom.
- Imao sam poslova. Osim ovih.
- I zbog Jusufa sam došao. Je li se nešto desilo? Trazio te, nisi ga pustio u kucu.
- Nisam uvijek raspolozen za razgovor.
- Navikao se na tebe. Zavolio te.
- Zavolio, to je previše. Navikao, to nije ništa. A nisam kriv ni za jedno ni za drugo.
- Pruzio si mu ruku, izvukao ga iz samoce, i onda ga ostavio. Zašto?
- Ne mogu ni s kim da se vezem za cio zivot. To je i moja nesreca. Pokušavam i ne uspijevam.
Šta je u tome cudno?
- Htio bih da znam razlog.
- Razlog je u meni.
- Pa, ništa. Oprosti.
- Rekao si da si ga volio. Jesi li siguran u to?