Page 130 - Meša Selimović - Derviš i smrt

Sad, dok je kiša padala, dok sam se u praznini, što se otvorila preda mnom, davljenicki hvatao
za djetinjstvo, za knjige, za utvare, ulazio je tiho u moju sobu, ponekad sam ga zaticao i pred
vratima, kad bi mi se ucinilo da je tišina postajala drukcija.
Stao bi uza zid, bez rijeci.

- Sjedi, Mula-Jusufe.
- Svejedno.
- Šta zeliš?
- Treba li da ti nešto prepišem?
- Ne treba.

Ostajao je još neko vrijeme, nismo znali kako da razgovaramo, neugodno je bilo i njemu i
meni, i odlazio bez rijeci.
Ne bih znao da kazem šta se to isprijecilo izmedju nas, kakve su nas veze još spajale a kakve
muke razdvajale. Nekad sam ga volio, i on mene, a sad smo se gledali mrtvo. Vezivala nas je
ravnica, prije nesrece, i ona radost što je sijala nad onim vremenom, kao suncana svjetlost. A
opet, neprestano smo podsjecali jedan drugoga da radost ne moze dugo da traje.

Nikad nije govorio o svome djetinjstvu, ni o ravnici, ni o hanu, ali mi se cinilo da u njegovim
ocima, uvijek kad me pogleda, vidim sjecanje na majcinu smrt. Kao da sam se nerazdvojno
spojio s tom njegovom najtezom uspomenom. Mozda je i zaboravio kako je bilo, pa i mene
smatra krivcem, jer sam bio što i ostali. Jednom sam pokušao da mu objasnim, a on me
prekinuo, uplašen:

- Znam.

Nikome nije dopuštao da ulazi u to zabranjeno podrucje, ni da remeti mracni red koji je u sebi
stvorio. I tako smo se sve više odvajali, prikriveno ogorceni, on zbog sumnje, ozlojedjenosti,
nesrece, ja zbog njegove nezahvalnosti.

Hasan se pomirio s ocem, i govorio o tome šaljivo, kako je stekao tutora, svekrvu i razmazeno
dijete u istoj osobi, ali je radost vrcala iz njega. Dogovorio se s ocem da svoj i njegov dio
imetka zavješta u vakuf, za dušu i za spomen, u korist siromaha i beskucnika, trcao po cio
dan, svršavao poslove oko ugovora i sudskih potvrda, trazio pogodnog covjeka za muteveliju,
poštenog, pametnog i spretnog, ako i toga ima, govorio je, smijuci se. Nisam bio siguran da li
se više raduje što se pomirio s ocem, ili što je njegovu zetu, Ajni-efendiji, izmakao toliki
imetak.
- Ako mu srce ne pukne - govorio je veselo - onda je od kamena.

Kupio je Kur'an koji je Mula-Jusuf pisao, da ga pokloni ocu. Jusuf nije htio da primi novac,
ali je Hasanov razlog bio ubjedljiv:

- Dvije godine rada ne poklanja se lako.
- Šta ce mi novac?
- Daj ga kome je potreban.

Cudio se, gledajuci Kur'an: - On je umjetnik, šejh-Ahmede, a ti cutiš i kriješ ga, bojiš se da ti
ga ne uzmu. Podsjeca me na cuvenog Muberida. Mozda je cak i ljepše. Strašnije, iskrenije.