Page 129 - Meša Selimović - Derviš i smrt

Misao je surovo beznadna. Ne mozemo uništiti sve što volimo; uvijek ce ostati mogucnost da
nam to unište drugi.
Zašto se smatra da su knjige pametne ako su gorke?
Nicija mudrost mi ne moze pomoci. Radije se vracam na pocetke. Cinim to bez napora i
prisiljavanja. Ne trazim ništa, samo se trazi i nalazi.
Kiša pada danima, zlobno skakuce po ceramidi starog tekijskog krova, vidik je zamracen,
nejasan, po tavanu iznad moje glave hodaju nevidljive noge, ima jedna greda koja udara u
glavu, ima jedan vjetar koji lupa kapkom, i jedan miš koji viri iz coška. Ima jedno djetinjstvo
koje tuznim ocima gledam iz mraka.

Na trenutak uspijevam da mislim kao taj daleki usamljeni djecak, da osjecam i strepim kao
on. Sve je lijepa tajna, i sve ima samo buducnost ili neko bezgranicno trajanje, oko svega su
jaki odsjaji, duboka radost ili duboka tuga. To nisu dogadaji, vec raspolozenja, ponekad su
dolazila sama, kao blag vjetar, kao tihi sumrak, kao nejasno svjetlucanje, kao opojnost. Ili su
se javljale iskidane slike, lica što u magnovenju planu u tami, neciji smijeh u suncano jutro,
odsjev mjeseca na tihoj rijeci, cvornovato drvo na okuci, nisam ni slutio da postoje u meni te
cestice bivšeg zivota, niti sam znao zašto su se zadrzale toliko vremena. Je li moguce da su
znacile mnogo nekad, zato su se i upile u pamcenje, pa se zaturile, kao stare igracke.
Zaboravio sam sebe bivšeg, utopljenog u vrijeme, i sad su isplivavali razbijeni ostaci i
olupine.
Sve sam to ja, isitnjen, sav od komadica, od odsjaja, probljesaka, sav od slucajnosti, od
neraspoznatih razloga, od smisla koji je postojao pa se zaturio, i sada više ne znam šta sam u
tom kršu.
Poceo sam da licim na mjesecara.

Sjedio sam dugo nocu, nepomican, dvije zapaljene svijece gorjele su na dva kraja sobe, da
uklonim mrak. Pritajen, utišan, kao noc oko mene, kao svijet u noci, gledao sam u cmi dzam
prozora što me odvajao od tame, u sive zidove što su me odvajali od svega, ne usudjujuci se
da sklonim pogled, kao da bi se zidovi razmaknuli zbog jednog jedinog trenutka moje
nepaznje. Ne ustajuci, ne micuci se iz coška gdje sam sjedio, da bi cijela soba bila preda
mnom, slušao sam kako kiša pljušti, i drveni oluk klokoce, zagušen, i golubovi grebu
nozicama i javljaju se pospanim gukanjem, i svi ti tihi jednolicni glasovi postajali su dio noci
koja ne prolazi i svijeta koji ne zivi. Nisam više trazio razloge, cjelinu, neprekinute tokove.
Na kraju svega što sam pokušavao da odredim, da ulancim, omedjim smislom, stajala je duga
crna noc i vode što neprestano rastu.

I ostajao je djecak sa ravnice, kao mucno znamenje.

Pronašao sam ga docnije i doveo u medresu i u tekiju. Jedva smo se prepoznali, zato što su
nam se duše izmijenile.
Baka mu je umrla, bio je sam na svijetu. Cobanin u selu gdje su ga ostavili, siroce cija je
majka stradala u ratu, ostavivši mu svoje sumnjive zasluge u sjecanje. I crni teret u duši.
Licio je na barski cvijet prenesen u brda, licio je na skakavca kome su djecaci otkinuli krila,
licio je na djecaka sa ravnice kome su ljudi oteli bezbriznost. Sve je bilo njegovo, i lice, i
tijelo, i glas, a to nije bio on.

Nikad necu zaboraviti kako je sjedio prema meni, na kamenu, ugašen, nijem, dalek, bez traga
one pticje radosti što je ranije zracila iz njega, cak i bez tuge, bez icega, razbijen. Biceš sa
mnom, brinucu se o tebi, uciceš školu, govorio sam, a htio da zavapim: nasmij se, potrci za
leptirom, govori o golubu što leprša nad tvojim snom. Ali on više ni o cemu nije govorio.