Page 128 - Meša Selimović - Derviš i smrt

I u mojoj kuci bio je tavan. Sjedio sam šcucuren na starom bacenom sedlu, sam u tom svijetu
neupotrebljivih stvari što su izgubile raniji oblik i poprimale novi, prema dobu dana i mojim
raspolozenjima, prema jacoj ili slabijoj svjetlosti što ih je preoblicavala, prema tuzi ili radosti
u meni. Jašuci na sedlu u susret zelji da nešto bude, da se desi nešto iz maglovitih djecijih
maštanja što su se hirovito mijenjala, nestvarna kao i stvari u tavanskoj polutami.

Taj tavan me stvarao, kao što me stvaralo i bezbroj drugih mjesta i prilika, susreta, ljudi,
nastajao sam u hiljadama izmjena, i uvijek mi se cinilo da je sve ranije nestajalo sa novom
promjenom, da se gubilo kao beznacajno u maglama proteklog vremena. A onda sam, uvijek
nanovo, i neocekivano, nalazio tragove svega što je bivalo, kao zive iskopine, kao svoje
vlastite naslage, i mada stare i ruzne, postajale su drage i lijepe. Taj ponovo otkriveni
neizgubljeni dio mene, što nije samo sjecanje, vrijeme je uljepšalo i vracalo iz nedohvatnih
daljina, spajajuci me s njim. Tako je postojao dvojako, kao djelic moje sadašnje licnosti, i kao
sjecanje. Kao sadašnjost, i kao pocetak.

Na tom tavanu, gdje sam trazio samocu, saznavajuci se, i pribjezište od otvorenih širina
zavicaja, iako sam ga volio više nego majku, mislio sam cesto o zlatnoj ptici iz neninih prica.
Nisam znao šta je ta zlatna ptica, ali dok sam slušao kako pada kiša po krovu od šindre, i
otvoreni kapak lupa na vjetru, i bezbroj ociju viri iz coškova, zamišljao sam kako pronalazim
svoju zlatnu pticu, kao junak iz neninih zubornih kazivanja, znajuci da se tako, na neki cudan,
neobjašnjiv nacin, ostvaruje sreca.

Zaboravio sam na nju docnije, zivot je raspršio snatrenja mladosti, moguca u vrelom
zamišljanju bez prepreka, u slobodi zeljenja bez granica, rodjena u neiskustvu. A javila se
ponovo, kao podsmijeh, kad mi je bilo najteze.
Bio jednom jedan djecak, u ocevoj kuci, nad rijekom, koji je sanjao zlatne snove, jer ništa nije
znao o zivotu.
Bio je i jedan drugi djecak, u hanu, na ravnici, koji je mislio o zlatnoj ptici. Ubili su mu
majku, bila je griješna, a njega otjerali u svijet.
Bilo nas je cetvoro brace, i sva cetvorica su trazila zlatnu pticu srece. Jedan je poginuo u ratu,
jedan je umro od sušice, jednog su ubili u tvrdavi. Ja svoju više ne trazim.

Gdje su zlatne ptice ljudskih snova, preko kojih se to bezbrojnih mora i vrletnih planina do
njih dolazi? Da li nam se ta duboka ceznja djetinje nerazumnosti posigurno javlja samo kao
tuzni znak izvezen na mahramama i na safijanskim koricama nepotrebnih knjiga?
Pokušao sam da citam Abul-Faradza, natjerao sam se, bez mnogo volje, bez unutarnje
potrebe, htio sam da cujem i tudje misli a ne samo svoje.
Otvorio sam knjigu nasumce i naišao na pricu o Aleksandru Makedonskom. Car je, prica se
tu, dobio na poklon divne posude od stakla. Poklon mu se veoma svidio, a ipak je sve
polupao. - Zašto? Zar nije lijepo? - pitali su ga. - Baš zato - odgovorio je on. - Toliko su
lijepe, da bi mi bilo teško da ih izgubim. A vremenom bi se jedna po jedna razbijala, i ja bih
zalio više nego sad.

Prica je naivna, a opet me zaprepastila. Smisao je gorak: covjek treba da se odrece svega što
bi mogao da zavoli, jer su gubitak i razocarenje neizbjezni. Moramo se odreci ljubavi, da je ne
izgubimo. Moramo uništiti svoju ljubav, da je ne unište drugi. Moramo se odreci svakog
vezivanja, zbog moguceg zaljenja.