Page 126 - Meša Selimović - Derviš i smrt

ticala se svih, a ne jednoga, i bila mi je dovoljna.

Jednom, dok sam sjedio u polju, na trulom panju, u gruboj slakovini do koljena, sam,
zaglušen cikom zrikavaca pod vrelim suncem (uvijek je nešto cicalo, pištalo, pjevalo na ovoj
ravnici), smucen onim što sam cuo od vojnika o maloj zeni u hanu, vidio sam djecaka kako je
zastao u travi, utonuo gotovo do grla. Javio mi se s povjerenjem. Bili smo vec poznanici.
Volio bih da me nije našao. Kao da sam se bojao da ce mi procitati u ocima ono što sam cuo o
njegovoj majci.

Nije nevjerovatno to što su vojnici ispricali. Bila je jedina mlada zena u našoj blizini, prva
sela su se tek nazirala na dalekom rubu ravnice, pa i tamo su odlazili, narocito nocu, znao
sam, zbog zena najviše, a niko nije bezobziran kao vojnik, koji zna da moze svakoga casa
poginuti, a nece da misli na smrt, nece da misli ninašto i mirno ostavlja iza sebe pustoš. A i
zene su prema njima blaze, zbog starog zaljenja koje prati vojnike, i zbog stida koji odnose na
svoja daleka lutanja. Kud vojska prodje, trava ne nice, ali nicu djeca. Ali za majku djecakovu
teško mi je bilo da to primim. Svaka zena, samo ne jedna odredjena. Toliko sam svijet
uopštavao, da sam ga gubio.

Sitna, slaba na izgled, još mlada, nije izazivala paznju odmah, ali su njen sabran pogled i
mirni pokreti i sigurnost ponašanja natjerivali covjeka da ne prodje mimo nju ravnodušno.
Tada bi mogao da otkrije oci koje nisu gledale rastreseno, lijepa usta, pomalo podsmješljiva i
prkosna, i skladnost kretanja koje ima samo zdravo i gipko tijelo. Hrabro se borila s
nevoljama u zivotu. Ostavši udovica, odlucila je da nekako sacuva han i imanje oko kuce,
koje je rat postepeno uništavao, pa je pocelo da lici na groblje i pustolinu. Nije otišla, cuvala
je jedino što je imala, pokušavajuci da nevolju okrene u svoju korist. Prodavala je vojnicima
hranu i pice, puštala ih da u hanu kockaju, izvlacila je zlehudu vojnicku paru, dajuci im ono
što nisu imali. Nastojala je da sina ukloni iz kuce i od vojnika, kad god je mogla, ali nije
uvijek mogla. Razgovarao sam s njom o tome. »Zbog njega i radim«, rekla mi je mirno.
»Zivot ce mu biti tezak ako pocne ni od cega.«

I eto, sad sam saznao da zivi s vojnicima. Mozda je morala, mozda se nije mogla odbraniti,
mozda je jednom pristala a poslije su je ucjenjivali pa se navikla, ne znam, nikoga nisam htio
da pitam, ali me mucilo to što sam cuo. Zbog djecaka. Da li zna ili ce saznati? I zbog sebe.
Dok nisam cuo, cijenio sam njenu hrabrost, a poslije sam mislio kao svaki mlad covjek, iako
sam se stidio svoje misli. Ali sad je bila voda koja slobodno tece, hrana koja se nudi, nadohvat
ruke. Ništa je više nije branilo, osim moga stida, a znao sam da stid nije suviše velika
prepreka. Zato sam se još više vezao za djecaka, da odbranim i sebe i njega.

Puštao sam da me vodi svojim djetinjim putevima, da razgovaramo djetinjim jezikom, da
mislimo na djetinji nacin, srecan kad mi je to uspijevalo potpuno, jer sam osjecao da sam tako
obogacen. Pravili smo svirale od trave sabljarke i uzivali u oštrom piskavom zvuku koji je
nastajao kad je zeleno sjecivo sjeklo vazduh iz usta. Pazljivo smo djeljali zovino drvo,
izbacujuci vlaznu srciku, da dobijemo šupljinu punu skrivenih glasova. Nizali smo u vijenac
plave i zute barske cvjetove da ih odnese majci, poslije sam ga nagovorio da kiti topoline
grane, da ne bih mislio ništa ruzno.

- Hoce li na granama niknuti cvijece? - pitao me.
- Mozda i hoce - rekao sam, pomalo i sam vjerujuci u to cvjetno ozivljavanje sivog drveta.
- Gdje je sunce - pitao me jednom.
- Iza oblaka.