Page 127 - Meša Selimović - Derviš i smrt

- Je li uvijek tamo? I kad je oblacno?
- Uvijek.
- Mozemo li ga vidjeti kad se popnemo na vrh topole?
- Ne mozemo.
- A na munaru?
- Ne mozemo. Iznad munare je oblak.
- A kad bi se probila rupa u oblaku?

Zaista, zašto ljudi ne probiju rupu u oblaku, zbog djecaka koji vole sunce?
Kad je padala kiša, sjedio sam s njim u jednoj od soba prostrane kuce, vodio me i na tavan, i
jedna greda me zaista udarila u glavu, pricao mi je svoje lijepe price o velikom - velikom
camcu, kao ova kuca, koji plovi po rijeci-ravnici, o ljubimcu golubu koji u sparnim nocima
leprša iznad njegove postelje dok ona spava, o baki koja ne vidi ali zna sve price na svijetu.

- I o zlatnoj ptici?
- I o zlatnoj ptici.
- Šta je to zlatna ptica?
- Zar ne znaš? - cudio se moj mali ucitelj. - To je ptica od zlata. Nju je teško naci.

Poslije sam u kucu išao rjedje, misli mi nisu bile ciste, i teško sam govorio njegovim jezikom.
A kad sam išao, bio sam neprirodan. Sjedili smo u kuhinji, njegova majka je ulazila i izlazila,
smiješeci se na nas, kao na dva djeteta. Skrivao sam oci. Nisam htio da jedem, ni da pijem,
odbio sam kad me nudila, htio sam da budem drukciji od ostalih, zato što sam bio isti.

- Ostani kod nas - predlozio mi je djecak. - Zašto da ideš po kiši?

Zena se nasmijala kad je vidjela kako sam pocrvenio.
Jedne noci, u samu zoru, neprijatelj je napao i istjerao nas iz naših cadora. Iznenadjeni, pruzili
smo slab otpor, jedva smo pokupili oruzje i najnuznije stvari, i perjali ravnicom u bijelim
rubinama, punih ruku jadnog vojnickog imetka, i zaustavili se tek kad je svanuo dan i nikoga
iza nas nije bilo.
Neprijatelj je zauzeo naše mjesto i han. Iskopali su rovove i docekali nas bez straha.
Vratili smo ih na obalu rijeke tek sedam dana kasnije, i opet zaposjeli mjesto oko hana.
Tada su iz kuce izašla naša dva vojnika, iznenadni napad ih je zatekao u hanu, ili su se
sklonili, i tu su, skriveni, proveli svih sedam mucnih dana, dok je neprijatelj vršljao po hanu i
oko hana. Zena ih je hranila.
Bili smo joj zahvalni, sve dok nisu ispricali da je zivjela i sa neprijateljskim vojnicima.
Nastalo je cutanje.
Zamolio sam starješine da se djecak i njegova slijepa baka kolima prebace u neko obliznje
selo.

- A majka? - pitao me mališan.
- Doci ce poslije.

Strijeljali su je, cim su kola postala sitna na prostranoj ravnici.
Sigurno je saznao šta se desilo njegovoj majci, i sigurno je njegova pjesmica o tavanu postala
gorca.
Sjetio sam se djecaka i njegova straha, sjedeci u svojoj sobi i vracajuci se u mislima unazad, u
svoje djetinjstvo.