Page 125 - Meša Selimović - Derviš i smrt

Ljeto je bilo, smjenjivala se kiša i vrelina, stanovali smo u cadorima, na ravnici punoj
komaraca i kreketa zaba, sat hoda od Save, uz nekadašnji han, gdje je mališan stanovao s
majkom i poluslijepom bakom.
Od proljeca smo se tu zadrzali, vec treci mjesec, napadajuci ponekad neprijatelja koji se
ucvrstio na obali rijeke. U pocetku smo izgubili mnogo ljudi, pa smo se primirili, znajuci da
im s ovim snagama ne mozemo ništa, a druge su se borile na bogzna kojim ratištima
prostranog carstva, i zastali smo na ravnici, kao prepreka i smetnja jedni drugima.

Postalo je mucno i dugocasno. Noci su bile sparne, ravnica je tiho disala na mjesecini, kao
more, bezbroj zaba u nevidljivim pištalinama odvajalo nas je prodornim glasovima od ostalog
svijeta, potapajuci nas strašnim brujanjem koje su stišavale tek maglene zore, dok su se bijela
i siva isparenja vukla nad nama kao u samom pocetku svijeta. Najteza od svega bila je tacnost
tog izmjenjivanja, njegova neizmjenljivost.

U jutro su magle bivale ruzicaste, i nastajao je najprijatniji dio dana, bez vlazne sparine, bez
komaraca, bez polubudnih nocnih mucenja. Upadali smo u dubok san, kao u bunar.
Ako je padala kiša, bilo je još gore, vidik se zatvarao, cucali smo zbijeni i cutali, izmuceni
hladnocom, kao da je zima tek pocinjala, ili pricali, ma šta, ili pjevali, razdrazljivi i opasni kao
vukovi. Cadori su prokišnjavali i škropili nas sivom kišom, voda je izvirala ispod naših lezaja,
zemlja se pretvarala u neprohodno blatište, i bili smo ulovljeni u svojoj nevolji, kao uvijek.

Vojnici su pili, bacali kocku ispod natkriljenog cebeta, svadjali se, tukli, bio je to pasji zivot,
koji sam provodio naoko mirno, nicim ne pokazujuci da mi je teško, nepomican i kad me kiša
mocila, nepomican i kad se cador pretvarao u ludnicu, u kavez divljih zvijeri, prisiljavao sam
se da podnosim bez rijeci sve ruzno i teško, bio sam mlad i mislio da je to dio zrtve, ali sam
znao da je ruzno i teško. Seljak i softa, ja sam se trzao na svaku psovku i svaku ruznu rijec,
dok nisam shvatio da ih vojnici upotrebljavaju i ne primjecujuci da u njima ima nešto
nedolicno. A kad su htjeli namjerno da opsuju, kad su htjeli da kazu sramnu rijec,
pripremajuci se i uzivajuci, bivalo je istinski nepodnošljivo. Cinili su to s mirnim bijesom, s
drskom nasladom, zaustavljajuci se i izazovno osluškujuci odjek tog neprirodnog parenja
rijeci. Dolazilo mi je da placem od muke.

Cuo sam i mnogo šta o zivotu i ljudima što dotad nisam znao. Ponešto sam primao sa
razdoznalošcu, ponešto sa zaprepaštenjem, i tako sam sticao iskustvo, gubeci naivnost a ne
prestajuci da zalim.
Sjedio sam s vojnicima sve dok mi je bilo mucno, a dopuštao sam sebi da se odvojim tek kad
bih se primirio, otupio ili udaljio u mislima, primajuci sve kao nuznost koja se zove zivot, a
nije uvijek lijepa. Rijetko sam kad pokušavao da ih urazumim. Nekoliko puta su me tako
svirepo ismijali (jer sam, izuzev zvanja, bio što i oni, nisam imao cina koji bi me branio), te
sam, i zbog sebe i zbog njih, odustao od uplitanja u ono što cine, ogranicavajuci se na molitve,
koje su uvrštene u vojnicke duznosti, kao marševi ili strazarenja. Tada mi je padala na um
cudna, obeshrabrujuca misao da je u teškom polozaju covjek koji je duhovno razvijeniji od
drugih, ukoliko ga ne štiti polozaj, i strah koji taj polozaj daje. Postaje usamljenik: njegova su
mjerila drukcija, i nikome ne koriste a njega izdvajaju.

Tako sam najcešce ostajao sam, s knjigom ili sa svojim mislima, ne uspijevajuci da uocim ni
jednog jedinog covjeka s kojim bih zelio da se zblizim. Sve sam ih gledao kao cjelinu, kao
skup, neobican, surov, jak, cak i zanimljiv. Pojedinacno bili su nepojmljivo beznacajni. Nisam
ih prezirao kad sam mislio o njima kao o mnoštvu, cak sam pomalo i volio to stoglavo
stvorenje, surovo i mocno, ali pojedince nisam podnosio. Moja ljubav, ili nešto manje od toga,